Sve od čega smo strahovali i što je već uobčajeno, desilo se juče, 7. oktobra, na dan izbora – i mućkanje sa članovima biračkih odbora, i kupovina glasova, i prevare, i incidenti na biračkim mjestima, i podvaljivanje popunjenijh glasačkih listića, i „bugarski voz“ i… samo se nije desilo ono što su naivni i optimnisti bez pokrića očekivali – promjene koje bi bile vrijedne pažnje, što zunači da nas čekaju neizvjesnost u formiranju vlasti, ucjenjivanje, kaprici, iživljavanje, otrezanje i gnjavaža, čiji ceh ćemo, naravno, platiti svi mi.

JEDINO ŠTO SE POUZDANO zna početkom prvog postizbornog dana, jeste da su u novo Predsjedništvo BiH izabrani Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Sve drugo, i važnije i krupnije, još se ne zna. Zato će ovaj i nekoliko narednih dana proći u znaku doziranog saopštavanja rezultata izbora za sva tri zakonodavna nivoa. Izbori 2018. godine su, tako, ušli u finalizaciju na način koji je očekivan. Em se nije desilo ništa što bi bilo kolosalno iznenađenje, em nije bilo čuda i šokova, koji bi poremetili blaženi birački osjećaj nemoći i ono famozno „ista meta, isto odstojanje“.

Podatak o relativno zavidnoj izlaznosti od oko 53 odsto, mogao bi se nazvati pozitivnim dijelom izboren priče. No, u sjenci drugih atributa izbornog dana sa suprotnim predznakom, taj podatak samo ide naruku ustaljenoj floskuli o izborima kao najdemokratskijem činu iskazivanja volje ljudi. Bolji oblik iskazivanja te volje nije izmišljen, pa se zadovoljavamo onim što imamo. To što se, istovremeno, izbori u nas – a osmi put smo poslije rata izašli na opšte izbore – ne iskazuje i kao praznik demokratije, što je običaj normalnih i razvijenih zemalja, posve drugi je padež.

ON, TAJ DRUGI PADEŽ SE već sada nam se fakturiše kao političko prakticiranje postizborne gnjavaže, ucjena, iživljavanja i natezanja. Nije to morao, još u nedjelju naveče doslovno nagovijestiti izborni gubitnik Dragan Čović, da bi se znalo da nas čeka „neviđena kriza“. On se nije ponudio kao njen arhitekta, ali je više nego sigurno da mu neće biti mrsko da u to umiješa svoje prste. Kao što je, u isto vrijeme, jedan drugi izborni gubitnik u trci za isti cilj – Fahrudin Radončić, požurio da kaže da mu je olakšanje što nije izabran u Predsjedništvo (?!). Pitanje zašto se, onda, uopšte upuštao u tu trku, ako mu je to bilo opterećenje – niko nije ni postavio, jer zna da odgovor ne bi dobio.

U postizbornoj noći i u prvim satima prvog narednog dana, iz stranačkih štabova su stizale, uz ostalo, i nebulozne, stupidarije i izjave, izgubljene u vremenu i prostoru. I inače, u nas je tradicija da se u noći iza izbora svi smatraju i samoproglašavaju pobjednicima, a kad se ispostavi da to nije tako – najavljuju žalbe i, čak, traženja novog brojanja glasova. To je, recimo, slučaj s Mladenom Ivanićem, koji sumnja u Dodikovu pobjedu. Ili primjer čelnika SDP-a, koji kaže da je, „prema našim podacima“, pobjednik Denis Bećirović. Kao da ne zna da ne važe „naši podaci“, već ono što zvanično saopšti Centralna izborna komisija?

U SVOJEVRSNOM  KOŠMARU, koji će biti neizježno obilježje postizbornih dana, svašta će nam se dašavati. I dobrog i lošeg će tu biti. Dobrim će se, vjerovatno, moći smatrati ozbiljni analitički napori u traženju odgovora na pitanje tipa šta bi bilo da je bilo… Na primjer, šta bi bilo da se građanska opcija, kakvom se voli zvati nekoliko partija ljevicem i centra, nije proljetos posvađala i da je nastupila zajedno? Zatim, šta bi se desilo da je, umjesto nekih likova koji su u kampanji obećavali brda i doline, na listama bilo više onih koji su, stvarno, mogli biti nazvani osvježenjem? I, naravno, pitanje je šta bi bilo da je izlaznost na izbore bila veća, pogotovo kad je o mladim ljudima riječ? I da se nije desilo apsurd, kao samo jedan u nizu apsurda ove nesretne zemlje, da je na biračkim spiskovima više imena nego stanovnika?

Teško da će se odgovor i na jedno od ovih pitanja ikad dobiti. Teško je to bar onoliko koliko i optimističko vjerovanje u formrianje vlasti, od kantona do države, u dogledno vrijeme. Doduše, u kantonima je to, možda, i izvodljivo u propisanom roku. U RS-u takođe. U Federaciji i na državnom nivou, međutim, biće po onome “Daj, Bože, kćeri“. Ne samo zbog već najavljene, vrlo izvjesne kriza, već i stoga što među izbornim pobjednicima ima i onih koji su otvoreni protivnici ove zemlje i kojima je njen nazadak – strateški cilj. Pa to planiraju pretvoriti u „spektakl“, od koga će, umjesto njih, glava boljeti sve nas.