Povodom Dana državnosti BiH: Razgovor sa profesorom Husnijom Kamberovićem.

Razovarala: Mubina Biščić-Delmanović

Dan državnosti Bosne i Hercegvine važan je dan za stanovnike Bosne i Hercegovine. Mnogi ga doživljavaju kao poseban dan, a neki samo kao neradni. Šta za Vas znači 25. novembar?

Kamberović: Na 25. novembar gledam iz dvije perspektive: kao građanin ove zemlje i kao profesionalni historičar. Iz perspektive građanina taj datum me uvijek vraća u moju mladost i sjećam se kako sam još kao đak slušao priče o važnosti Dana Republike, koji se obilježavao 29. novembra, ali je u tim pričama uvijek bilo mjesta i za 25 novembar koji je bio neka uvertira u nešto duži đački odmor. Tek kasnije sam, kao povjesničar, ozbiljnije razmišljao o tim datumima i njihovoj ulozi u našoj povijesti. Iako se to danas često drugačije interpretira, po mom mišljenju ta dva datuma nisu isključivala jedan drugog, a zbog raspada jugoslavenske države obilježavanje 29. novembra je jednostavno nestalo, pa je za nas ostao značajan 25. novembar, koji se obilježava kao Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Ja ga kao takvog doista i doživljavam.

Zašto je taj dan važan? Šta jednoj zemlji predstavlja datum njene državnosti?

Kamberović:  Taj datum je važan jer pokazuje povijesnu ukorijenjenost Bosne i Hercegovine kao države, koja, dakle, tokom 1990-ih ne nastaje „na ledini“. I doista, 25. novembar 1943. je sigurno jedan od najznačajnijih događaja u našoj povijesti. Toga je dana, na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Varcar Vakufu (Mrkonjić Gradu), nakon živahnih rasprava koje su prije toga trajale nekoliko mjeseci, donesena Rezolucija koja je oživotvorila bosansku državnost (premda će tek na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu  1. jula 1944. Bosna i Hercegovina biti definirana kao šesta federalna jedinica). Dakle, 25. novembar

je osnivačka tačka iz koje izrasta moderna država Bosna i Hercegovina. Većina država ima slične datume, pri čemu je opredjeljivanje za jedan datum dugotrajan proces. U SAD, na primjer,  slavi se 4. juli kao Dan nezavisnosti, ali je do konsenzusa o tome došlo nakon duže od jednog stoljeća od proglašenja nezavisnosti, i to poslije dugih nadmetanja. U nekim državama, čak, imamo primjere da se kao Dan državnosti obilježava više datuma važnih za tu državnost. Ali – neki osnivački datum je nužan da bi pokazao povijesni kontinuitet države.

Možemo li reći da je BiH danas država, onakva kakvu je ZAVNOBIH zagovarao?

Kamberović: Ako bismo pogledali osnovne principe ZAVNOBiH-a mogli bismo zaključiti da je današnja BiH samo djelimično u skladu sa tim principima. Moramo razumjeti kontekst u kojem se odvijaju zasijedanja ZAVNOBiH-a i  znati hronologiju događaja. Ratna kataklizma i ambijent sukoba proizveli su ZAVNOBiH kao alternativu za narode u Bosni i Hercegovinu, a hronologija ukazuje da je na prvom zasijedanju ZAVNOBiH-a Bosna i Hercegovina definirana kao „slobodna i zbratimljena“, a njeni narodi „Srbi, Muslimani i Hrvati“, slobodni i zbratimljeni u BiH, odlučuju da će „učestvovati ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije“. Dakle, jasno se naglašava da se prvo konstituira slobodna Bosna i Hercegovina, koja će potom skupa sa ostalima graditi demokratku državu Jugoslaviju. Jugoslavija je, dakle, okvir unutar kojega Bosna  Hercegovina iskazuje svoju slobodu. Druga važna činjenica su principi koje ZAVNOBiH definira. Dva su temeljna: teritorijalna nedjeljivosta i unutranja ravnopravnost i jednakost Srba, Muslimana i Hrvata.

Historijski hod u drugoj polovici 20. stoljeća je pokazao da Bosna i Hercegovina nije mogla utjecati na opstanak Jugoslavije, ali zato ostaje da se dalje čuvaju ova druga dva temeljna principa ZAVNOBiH-a: teritorijalna nedjeljivost Bosne i Hercegovine i ravnopravnost Srba, Hrvata i Muslimana (Bošnjaka) u njoj.

Da li je BiH ravnopravna država, jer  ZAVNOBIH je predviđao ravnopravnost svih naroda u ovoj državi?

Kamberović: U drugom svjetskom ratu, kako je to definirano i ovim odlukama ZAVNOBiH-a, ravnopravnost je formalno zagarantirana, ali se u praksi za to tek valjalo izboriti, kao i za sve u životu. To je jedan proces koji se odvijao dugo vremena. Mi znamo da, na primjer, Muslimani nisu bili priznati kao nacija sve do sredine 1960-ih godina (iako su bili priznati kao posebnost), da su Hrvati u zapadnoj Hercegovini bili marginalizirani, ali i da je Bosna i Hercegovina u socijalističkoj Jugoslavija često naglašavala kako nema ravnopravan status u jugoslevanskoj federaciji. Trebalo bi nam puno vremena da objasnimo zašto je to bilo tako, ali ono što hoću da kažem je da se ravnopravnost Bosne i Hercegovine u Jugoslaviji, i

ranopravnost bosanskohercegoačkih naroda u Bosni i Hercegovini, vremenom ostvarivala. Bio je to dug i težak proces, pun različitih izazova.

Sada smo tu gdje jesmo: Jugoslavija se raspala, ali principi ZAVNOBiH-a su definirali BiH kao slobodnu zemlju, koja se nastavila razvijati i nakon raspada Jugoslavije. Danas, kao posljedica posljednjeg rata, imamo drugačije strukturiranu Bosnu i Hercegovinu (podijeljenu na dva entiteta i deset kantona unutar jednog entiteta), u prvi plan se ističe konstitutivnost naroda, a ne njihova ravnopravnost. Formalno je ravnopravnost zagarantirana, ali vidimo da se neki osjećaju neravnopravnim. O tom osjećaju neravnopravnosti, za kojega ja mislim da je varljiv, valja razgovarati. Bez obzira na sve, mislim da su principi ZAVNOBiH-a (nedjeljivost teritorije i ravnopravnost naroda) temeljne pretpostavke za normalan razvoj naše države.

Bosansko-hercegovačko društvo bez odluka donesenih na ZAVNOBIH-u, ne bi bilo isto, niti bi država bila ono što je sad?

Kamberović: Za historičare je teško odgovarati na pitanja kako bi se procesi odvijali da se neke stvari u prošlosti nisu desile. Kada bismo mogli to objasniti preuzeli bi na sebe ulogu ne naučnika kojima je cilj objasniti procese koji su se odvijali nego ulogu čarobnjaka, a čarobnjaci se više bave konstrukcijama nego interpretacijama. Ali, sigurno su odluke ZAVNOBiH-a jedan od događaja, i to najvažniji, koji je omogućio da Bosna i Hercegovina, razvijajući svoj identitet u okvirima Jugoslavije, nakon raspada Jugoslavije nastavi dalje razvijati svoj put kao neovisna država. Dug je proces, prepun raznih izazova i prepreka, koji je Bosna i Hercegovina prošla u 20. stoljeću da bi koncem 20. stoljeća stekla međunarodno priznanje.

Svjedoci smo toga da se i dan-danas neke stvari iz historije našeg društva ponavljaju. Šta je to što nismo naučili i primjenili?

Kamberović: Moramo imati u vidu to da su događaji koji su se jednom desili neponovljivi, ali mi, ukoliko ih ne budemo razumjeli, možemo praviti greške kao i mnogi prije nas, a te nas greške mogu preskupo koštati.

Na kraju razgovora, recite nam kako vidite budućnost Bosne i Hercegovine i mjesto ZAVNOBIH-a u njoj?

Kamberović: ZAVNOBiH je neponovljiv, ali sam siguran da jedino njegovi principi (teritorijalna nedjeljivost Bosne i Hercegovine i ravnopravnost i jednakost svih koji u toj državi žive) mogu biti osnova za gradnju funkcionalne države. Važno je biti svjestan promijenjenih povijesnih okolnosti i u skladu s tim okolnostima donositi političke odluke u ovoj državi. A budućnost niko ne može predvidjeti, jer svako predviđanje podrazumijeva i unošenje svojih osjećanja, koja mi teško možemo kontrolirati. Kao historičar mogu reći da povijesno iskustvo ostavlja dovoljno mogućnost da se Bosna i Hercegovina dalje razvija kao država, a kao čovjek mogu slobodno, bez imalo stida, priznati da je Bosna i Hercegovina moja ljubav u koju ja vjerujem.

 

Komentari