Razgovor sa prof. Husnijom Kamberovićem u povodu Dana nezavisnosti

Prvog marta 1992. godine, građani  i građanke Bosne i Hercegovine su dali jasan odgovor: Da žele nezavisnu državu ravnopravnih građana, naroda BiH – muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive. Tim povodom, razgovarali smo sa istaknutim historičarem, profesorom Husnijom Kamberovićem.

Razgovarala: Mubina Biščić

-Dvadeset i sedam  godina nakon nezavisnosti BiH.. Da li je ispunjeno ono što su građani očekivali, odnosno kakav je raspon između onoga što su  željeli tražeći demokratsku, cjelovitu i nezavisnu BiH i onoga šta su dobili?

Profesor Kamberović: Danas Bosna i Hercegovina nije niti demokratska niti cjelovita, a problematično je i koliko je stvarno nezavisna zemlja, jedino što je u ovom trenutku nesporno sačuvano je međunarodno priznanje. Činjenica da vlast funkcionira, u najvećoj mogućoj mjeri, na etnonacionalnom principu, da su građani potisnuti na marginu odlučivanja, da se u gotovo svim institucijama etnonacionalni princip pojavljuje kao ključni za zaposlenje, dolazak na određene funkcije i tako dalje, pokazuje koliko je ova zemlja danas daleko od ideja kojima su se vodili oni koji su 1992. izlazili na referendum i glasali na nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu. Podsjetimo se na referendumsko pitanje: Jeste li za suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana i naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?. Danas samo govorimo o ravnopravnosti naroda (a čini mi se da smo danas i u vezi s pitanjem o ravnopravnosti naroda prilično daleko ispod ravnopravnosti koju smo imali početkom 1990-ih), dok smo priče o stvarnoj ravnopravnosti građana sveli gotovo samo na „incident“. 

Osim toga, redovi ljudi koji napuštaju ovu zemlju najbolje pokazuju šta smo dobili u ovih 27. godina nezavisnosti. 

Da li je postojalo sistematski planirano pripremanje referenduma?

Profesor Kamberović: Referendum je došao kao posljedica događanja u Jugoslaviji početkom 1990-ih godina. Prije referenduma u Bosni i Hercegovini održani su referendumi u Sloveniji i u Hrvatskoj. Zanimljivo je, naprimjer, da je referendum u Hrvatskoj, koji je organiziran 19. maja 1991, podrazumijevao hrvatsku samostalnost, ali i mogućnost konstituiranja jugoslavenske konfederacije. Drugo je pitanje zašto se ta referendumska mogućnost konfederacije iz maja 1991. danas u Hrvatskoj uglavnom prešućuje (o tome piše Dejan Jović u sjajnoj knjizi Rat i mit).Bosanskohercegovački referendum je sadržavao jasno pitanje o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jer je do referenduma i došlo kada je bilo sasvim izvjesno da je Jugoslaviju nemoguće sačuvati. On nije dugo pripreman. Čini mi se da je korisno malo podsjetiti na tu hronologiju događaja koji su doveli do referenduma. Kod nas postoji široko uvjerenje da je taj put ka nezavisnosti bio trasiran odmah nakon rušenja socijalizma 1990. godine.

To jednostavno nije tačno. Odluka o referendumu u Bosni i Hercegovini je bila isprovocirana od strane drugih jugoslavenskih političkih aktera, prije svega nositelja srpskog i hrvatskog, ali i albanskog i slovenačkog nacionalizma, koji su promovirali narativ o tome da u Jugoslaviji više ne postoje perspektive za razvoj pojedinih nacionalnih zajednica. Nakon što je Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 20. decembra 1991. zatražilo međunarodno priznanje, stigao je odgovor tzv. Badinterove komisije. U tom odgovoru (mišljenju) navedeno je da je potrebno na referendumu provjeriti raspoloženje naroda u Bosni i Hercegovini o tome da li je za neovisnost ili ostanak u Jugoslaviji. Ostatak vremena je protekao u debatama oko toga kako definirati referendumsko pitanje. Vojnici i starješine JNA Banjalučkog korpusa su se 19. januara obratili Izetbegoviću pismom u kojem su predlagali da referendumsko pitanje glasi: „Da li ste za suverenu BiH u sastavu nove Jugoslavije?“ Bilo je i drugih prijedloga: HDZ BiH je, naprimjer, izašao sa tzv. Livanjskim pitanjem, koje je sadržavalo slijedeće pitanje: „Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim područjima (kantonima)“. Međutim, ovo pitanje je na Skupštini Bosne i Hercegovine 24. i 25. januara 1992. riješeno donošenjem odluke o održavanju referenduma 29. februara i 1. marta 1992. godine, sa pitanjem o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, te ravnopravnosti naroda i građana. Faktički, dakle, pripreme za referendum su se odvijale od konca decembra 1991. do održavanja samog referenduma koncem februara 1992. godine.

-Put koji je vodio ka nezavisnosti Bosne i Hercegovine 1992. imao je alternativu?Profesor Kamberović:

Prije svega htio bih naglasiti da Bosna i Hercegovina nije bila nikakav važan faktor u rušenju Jugoslavije. Ne samo politička elita, nego i većina stanovništva, sudeći prema istraživanjima javnog mnjenja u Jugoslaviji, nije smatrala da se ta država mora raspasti. Ali, srpska i hrvatska nacionalistička politika je išla ka tome da se ta zemlja sruši. Bosna i Hercegovina nije slijedila tu logiku rušenja Jugoslavije, nego je predlagala opciju unutarnje transformacije kako bi se zemlja sačuvala. U tom smislu je bio i prijedlog Izetbegović-Gligorov o tzv. „stepenastoj federaciji“ koji je podrazumijevao transformaciju Jugoslavije u državni okvir koji bi bio kompromis između konfederacije (što su željele Hrvatska i Slovenije) i čvršće federacije (što su željele Srbija i Crna Gora). U takvoj situaciji Alija Izetbegović i Kiro Gligorov su predložili kompromisno rješenje, ali drugi to nisu prihvatili i Bosna i Hercegovina jednostavno nije imala druge alternative nego se i sama upustiti u proces izlaska iz Jugoslavije i krenuti na put nezavisnosti.

Ali, taj put ka nezavisnosti nije bio jednostavan. On je bio iznuđen, kako Bosna i Hercegovina ne bi na jugoslavenskim ruševinama ostala sastavnim dijelom Velike Srbije. Naime, Bosna i Hercegovina je na put neovisnosti krenula kada su drugi (Milošević i Tuđman) odbacili sve opcije transformacije Jugoslavije koja je podrazumijevala očuvanje pune ravnopravnosti svih republika. Stvari su odlučno krenule u tom pravcu u oktobru 1991. kada je Skupština BiH usvojila Platformu o položaju Bosne i Hercegovine u budućem ustroju jugoslavenske zajednice. Na ovoj oktobarskoj sjednici Skupštine Bosne i Hercegovine osim ove usvojene Platforme raspravljalo se i o nekim drugim prijedlozima, poput tzv. beogradske Inicijative za mirno rješenje jugoslovenske krize koju su u avgustu te godine na sastanku u Beogradu bili donijeli predsjednici skupštine Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine (Momčilo Krajišnik) na sastanku kod Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića. Ova Beogradska inicijativa predviđala je ostanak BiH u Jugoslaviji bez Slovenije i Hrvatske, te je zbog toga i odbačena, jer je ona značila ostanak Bosne i Hercegovine u Velikoj Srbiji, a ne Jugoslaviji. Od usvajanja ove Platforme do referenduma desilo se nekoliko važnih događaja, od kojih je važno navesti odluku poslanika SDS i još nekih manjih srpskih stranaka o formiranju paralelne Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, koja je organizirala „plebiscit srpskog naroda“ o ostanku u Jugoslaviji (održan 10. i 11. novembra 1991.), te 21. 12.1991. usvojila Odluku o pristupu formiranja Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja je realizirana 9. januara 1992. godine.

-Ima li u ovoj državi apsolutne vladavine prava i ravnopravnosti? Možemo li reći da sada, nakon toliko godina, imamo nezavisnu i suverenu BiH?

Profesor Kamberović: Odgovor je vrlo jednostavan: nemamo niti vladavinu prava niti punu ravnopravnost. Danas, kada se govori o ravnopravnosti, samo se govori o nacionalnoj ravnopravnosti, ali se u suštini radi o zalaganju za ravnopravnost nacionalnih vladajućih elita. Kao država, Bosna i Hercegovina ima formalnu nezavisnost i suverenitet, ali suštinski je malo ostalo i od nezavisnosti i od suverenosti. Ja bih se čak usudio reći da je BiH imala  više nezavisnosti i veću suverenost u Jugoslaviji poslije 1974. godine, kada nije bila međunarodno priznata, nego što je ima sada. Sada imamo međunarodno priznatu državu, ali država nije potpuno nezavisna i nije dovoljno suverena.

-Koji je to put očuvanja Bosne i Hercegovine kao nezavisne države u kojoj svi uživaju u jednakim pravima?

Profesor Kamberović: Mora se naći neki balans između građanskog i nacionalnog principa u organizaciji države. Bosna i Hercegovina jednostavno ne može biti samo država temeljena na pravu tri velike nacionalne zajednice, niti može biti isključivo građanska država. To šarenilo je naše historijsko nasljeđe i kao što je moglo funkcionirati u povijesti – moglo bi funkcionirati i danas i u budućnosti. No, mi imamo problem straha u ovoj zemlji, straha od drugog. Ima li razloga za te strahove? Rekao bih čak da ima. Da li, naprimjer, možemo očekivati da građani u Bosni i Hercegovini, ali i međunarodni faktori koji se i danas itekako pitaju kada je u pitanju sudbina Bosne i Hercegovine, vjeruju nacionalnim strankama kada se zalažu za građansku državu? Ili da li vjeruju nacionalnim strankama da stvaranjem svojih eksluzivnih nacionalnih teritorija rade na očuvanju Bosne i Hercegovine? Ali, također, teško je razbiti strahove velikog broja ljudi da bi građansko društvo moglo ugroziti njihov nacionalni identitet (ma šta mi mislili o značaju nacionalnih identiteta). Zato mislim da je jedini put za spas ove zemlje vraćanje međusobnog povjerenja. Znam da je to jednostavno reći, ali da je teško ponuditi neki recept kako do tog povjerenja doći. Zapravo, jednostavnog recepta za uspostavu povjerenja nema. Po mom mišljenju, jedino ako svako od nas bude radio svoj posao na najbolji mogući način, otvorit ćemo prostor za uspostavu povjerenja, a to će dalje zbližavati ljude, gajiti međusobno uvažavanje, i time otvarati mogućnosti za ovu zemlju. Ali, kao i u svakodnevnom ljudskom životu, rijetko se kome dešava da svaku mogućnost iskoristi.

-Šta poručujete građanima BiH, na cijelom njenom teritoriju kada je u pitanju 1. mart? Šta je to o čemu treba da vode računa, zajedno sa svim kontroverzama koje ovaj datum nosi sa sobom?

Profesor Kamberović: Prvi mart jeste kontroverzan, još uvijek, i veliki dio Bosne i Hercegovine taj praznik ne doživljava kao svoj praznik. Važnost Prvog marta će rasti proporcionalno poboljšanju uvjeta života u Bosni i Hercegovini. U Bosni i Hercegovini, u kojoj ćemo svi biti u prilici živjeti bez straha i koristiti sve svoje ljudske vrijednosti, cijenit‘ ćemo i Prvi mart. Ali, u Bosni i Hercegovini, u kojoj budu dominirali korupcija, nezaposlenost, siromaštvo, bezperspektivnost – Prvi mart neće nikome ništa značiti. Osim uskog kruga ljudi kojima takva Bosna i Hercegovina odgovara.

Zato – glavu gore, odbacimo strah, budimo hrabri i borimo se za pravdu i bolji kvalitet života i rada u svim dijelovima Bosne i Hercegovine. Ostalo je samo fikcija.

Bosna i Hercegovina obilježava 27. godišnjicu od referenduma o nezavisnosti, kada je 2.073.568 Bosanaca i Hercegovaca izašlo na referendum i odgovorilo na pitanje koje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”.   Rezultat glasanja bio je da se 99,44 posto građana pozitivno izjasnilo o ovom pitanju i izglasalo nezavisnost domovine, a samo njih 6.073 od ukupnog broja izašlih bilo je protiv. 

Komentari