Tužnu vijest o tvojoj smrti saopštio mi je naš zajednički prijatelj Enes Tubić. Kako to obično biva nađemo se zatečeni u takvim situacijama. Nekoliko minuta poslije Branislav Lukić Luka u povratku iz Hrvatske mi je potvrdio, da si Fadile otišao na onaj drugi mirniji svijet. Dok ovo pišemo Luka i ja, odlutah mislima na jedan od naših posljednjih susreta u Puračiću. Bilo je to tačno 31. marta ove godine na Ljuštaku, kada smo zajedno išli u pohode našem prijatelju Avdi Mujkiću pjesniku, koji je na tamošnjem malom groblju sahranjen prije 27 godina. Tada sam Fadile pročitao jednu pjesmu Avde Mujkića iz njegove knjige “Nema tebi umrijeti”. Na tvom licu vidio sam zadovoljstvo pa si tražio da je još jednom pročitam. Pročitao sam. Sada Luka i ja tebi u čast citiramo ovu Avdinu pjesmu:

“Kakva smrt i kakvi bakrači tebi sasvim nešto drugo muči Možda kiša, možda put daleki ili slap što huči Da ti nisi u zabludi ili kakvom dtrugom stanju Šokom slomljen tugom stezan što dozvoliš da te nose po kućama polusnenog ko da ti si neki nitkov, ko da ti si za plot vezan Nema tebi umrijeti nek je jasno Nema tebi da govore kako život otkucava Neka umre ko god hoće Ili nek svi vječno žive Sve je slobodno To i zemlja odobrava Kakva smrt i kakvi bakrači”.

Ovo je autobiografska pjesma našeg prijatelja Avde Mujkića i dopala ti se. Družili smo se i tokom mjeseca maja ove godine. Bio si gost lukavačkog Sajma turizma i ekologije. Razgovarali smo o likovnoj umjetnosti pa si nas tada podsjetio na Ernesta Piljića i Jakuba Mahmutovića.

Obećao si nam da ćeš doći na jesensku izložbu slika lukavčanina Vojislava Voje Markovića. Na našu žalost nećemo imati priliku da se sretnemo na ovom kulturnom događaju. Koliko si volio Lukavac, Puračić, Tuzlu i cijelu Bosnu i Hercegovinu i sve njene ljude potvrdio si na najhumaniji način kada si teško bolestan prije nešto više od mjesec dana došao iz Sarajeva da prisustvuješ utakmici ženskih odbojkaških reprezentacija Španije i Bosne i Hercegovine koja se odigrala u gradskoj sportskoj dvorani Lukavac. Bio si istinski prijatelj svih dobrih Bosanaca i Hercegovaca.

Nedostajat ćeš nama tvojim drugarima i prijateljima u Lukavcu. Nećemio te zaboraviti jer dobri ljudi se nikad ne zaboravljaju. Neka ti je rahmet i hvala dragi naš Fadile. Tvoje prijatelje ovim našim obraćanjem želimo podsjetiti tekstom iz kataloga izložbe fotografija koju je prošle godine KUD “Gajret” Puračić organizovao u prostorijama Javne biblioteke Lukavac.

Fadil Delalić sin je Ademov. Adem se ženio dva puta. Iz braka sa Hafom Salčin imao je desetoro zdrave i lijepe djece: Džemila, Džemil, Hamida, Sala, Fadila, Fadil, Nasiha, Husein, Muhiba, Muhamed, Meho i Sadeta. Sala i Muhamed su umrli kao mala djeca. Druga Ademova žena je Derviša Hajdarević. S njom je imao sina Razima. Poslije Drugog svjetskog rata, Adem Delalić živio je u Lukavcu.
Ademovog sina, Fadila Delalića, upoznao sam još iz vremena dok sam bio malo dijete. Imao sam tri, četiri ili pet godina. Stanovao sam u blizini osnovne škole Puračić i volio se igrati po pijesku u školskom dvorištu. Taj pijesak nastavnik fiskulture u pomenutoj školi, Fadil Delalić, pripremao je kao mjesto doskoka njegovih atletičara, koji su trenirali skok udalj. Fadil je volio malo podviknuti na nas malu djecu koja su mu pravila „štetu“ u igri na pijesku. U budućim vremenima Fadila sam viđao kako dijeli pravdu na fudbalskim utakmicama i kako, s vremena na vrijeme, u luksuznoj limuzini marke „Ajkula“ dolazi u posjetu sovm prijatelju, a mom komšiji, Safetu Ćatoviću. Vrijeme je tutnjalo i baš nekako u maju 2016, sretnem se licem u lice sa ovim divnim čovjekom. Bilo je to u holu osnovne škole Puračić a povodom obilježavanja 132. godišnjice ove obrazovne ustanove. Tog dana malo smo se družili u Puračiću, zatim u egzotičnom restoranu „Kod Gere“ u Turiji. Nije prošlo dugo vremena, sa Fadilom sam razgovarao pred kamerama. Snimili smo i prvu emisiju iz serijala „Naše gore list“.
Fadil ne voli govoriti uvijeno. On je iskren, nema pardona. Njegove su riječi smislene, duhovite i uvijek z njih izvire neka filozofska mudrost.
Sada navodim neke od dijelova razgovora koje sam imao priliku voditi sa Fadilom, prilikom našeg ponovnog susreta, koji je došao poslije dužeg vremena:
„Rođen sam 10. februara 1942. godine u Mjedniku, opština Gacko. U Mjedniku sam živio 4 mjeseca, jer je te godine počeo rat, a i napadi četničkih hordi na moje selo. U to vrijeme, moji roditelji su imali sedmero djece, te su kao beskućnici krenuli niz Neretvu, prema selu Ulog, a zatim prema Blagaju, i na kraju smo stigli do Opuzena. Kao izbjeglice imali smo dva izbora; ili da idemo u muhadžerluk u Bosansku Krajinu ili za Tursku. Normalno, roditelji su odlučili da idemo u Bosansku Krajinu, jer niko nije poznavao turski jezik. Kao izbjeglice živjeli smo u selima: Pištaline, Jezerski i Stijena.
Godine 1949., preselili smo se u Derventu u selo Begluci, i tu sam upisan u prvi razred osnovne škole, a naredne 1950. godine, preselili smo se u opštinu Lukavac, gdje sam završio osmogodišnju i srednju školu, a višu pedagošku školu, odsjed fizičko vaspitanje, završio sam u Tuzli. U to vrijeme u Lukavcu je egzistiralo Društvo za tjelesno vaspitanje „Partizan“, čiji sam bio član. Kako sam u ranoj mladosti počeo baviti sportskim aktivnostima, tako sam 1956. godine osvojio treće mjesto u partizanskom višeboju. U toom periodu sam bio izuzetno aktivan omladinac i sportista.
Od 1958. godine, učestvovao sam na Omladinskim Radnim Akcijama, godine 1959, na ORA „Bratstvo i jedinstvo“ na izgradnji autoputa Beograd – Ljubljana. Tamo sam zaradio udarničku značku i specijalnu pohvalu. Naredne godine učestvovao sam na ORA u Đerđeliji, gdje sam položio i nekoliko kurseva (tečajeva). Imao sam ogromnu želju da položim ispit za fudbalskog sudiju. Ta želja mi se ostvarila, a već sljedeće godine položio sam ispit za rukometnog sudiju. Da napomenem, da do prije agresije na BiH, dakle do 1992. godine, gospodin Drago Dopuđa i moja malenkost u bivšoj SFRJ, bli smo jedini koji su sudili savezne lige u fudbalu i rukometu.
Moja posljednja omladinska radna akcija bila je u Beogradu 1971. godine. Na ovoj akciji položio sam vozački ispit. Na ostalim akcijama učestvovao sam kao referent za sport ili predavač iz oblasti sporta.
Godine 1961., upisao sam Višu pedagošku školu u Tuzli. Imao sam čast da budem prva legendarna generacija sportista i sportskih radnika tuzlanskog regiona. Apsolvirao sam 1963. godine kao prosječan student.
Svoje prvo radno iskustvo stekao sam u osnovnoj školi u Puračiću, gdje sam već nakon dvije godine postigao vanredne rezultate. Vidite ovaj pehar, to je plod mog, tj. zajedničkog rada dječijeg. Imali smo velika odricanja. Sretan sam što su danas sa mnom i moji učenici iz te generacije. Naročito Rasim Alić, koji je bio sjajan sportista i evo danas ostao je častan i veliki čovjek. Ja se ponosim tom generacijom. Zaista su bili sjajni i neponovljivi.
Dok sam radio u Puračiću, sa par kolega osnovali smo rukometni klub „Partizan“.
Za dvije – tri godine rada kluba, postali smo šampioni tuzlanskog regiona, a 1965. godine smo kao prvaci tuzlanske regije igrali u kvalifikacijama koje us održane u Gradačcu za ulazak u Republičku ligu sa ekipama RK „Kozara“ iz Bosanske Gradiške, RK „Jedinstvo“ iz Bihaća i RK „Gradačac“ iz Gradačca. Zbog našeg neiskustva, a i nekih drugih subjektivnih razloga, nismo uspjeli da se plasiramo u tadašnju Republičku ligu Bosne i Hercegovine. Iz te generacije, sjećam se sjajnih rukometaša: Safeta Ćatovića, Ibrahima – Zdenka i Mustafe Fatušića, Hasana – Petka Mujkića, Bećira Handanovića, Muhameda Crepka Omanovića, Vojislava Bate Mutavdžića, Mirsada – Sujde Ćosićkića, Uroša Popića, Envera Ćosićkića, Envera Osmanovića, Munira – Liska Sarajlića, Ismeta – Pepija iz Dobošnice, Muhameda Iljazagića i sjajnog sekretara kluba, pravnika Ranka Simića, koji je kasnije postao sudija opštinskog suda Lukavac i sekretar skupštie opštine Lukavac.
Naše utakmice posmatralo je u prosjeku 1.500 do 2 hiljade ljudi. Teren nije bio asfaltiran, igralo se na zemlji, na šljaci. Nosila nas je publika i atmosfera koja je u to vrijeme bila fanatična i može se porediti sa podrškom koju su tada imali bjelovarski „Partizan“ i banjalučki „Borac“, a radi se o najboljim jugoslovenskim rukometnim klubovima.
Kako je tada izgledala puračićka čaršija. Veliki korzo od Bukve do Spreče, a na njemu mladi iz svih mjesta tuzlanskog regiona. Dobro se sjećam igranki u puračićkom Domu kulture. Mi smo bili vrijedni momci. Tako naprimjer, Ibrahim Iljazagić, jedan od mojih najboljih drugova, nažalost umro je prije nekoliko godina, smo bili nerazdvojni. Radili smo kao nastavnici, a plate nastavničke uvijek skromne. Snalazili smo se pa smo uz pomoć Andrije Stokrpa, šefa na poljoprivrednoj ekonomiji, znali da izborimo i neki crni ali teško zarađeni dinar. Tačnije, Andrija nam je obezbjeđivao dodatni posao. Bili smo snažni, znali smo dobro baratati kosama, pa smo tako za dva dana znali pokositi više od 10 dunuma trave. Andrija nas je za to nagrađivao, pa smo iz tih prihoda obezbjeđivali sredstva za nabavku bicikla, sportske i druge odjeće, a ponekad se moglo otići i na more. Zaista su to bila nezaboravna vremena.
Danas, kada dođem u Puračić, uhvati me neka tuga i nostalgija. Nema većine mojih drugova i prijatelja. Čaršija je nekako zapuštena, ohrdana, liči na neuređen oldtajmer. Nadam se da će se ova čaršija u skorije vrijeme revitalizovati i početi disati na pravi način. Znam da su je i ranije gušili neki politički elementi iz ljubomore, ali ovo što vam danas rade je prevazišlo svaku mjeru.
Da se ja malo vratim u ono vrijeme. Poslije kvalifikacije u Gradačcu otišao sam na odsluženje vojnog roka u JNA. Rukomet u Puračiću je i dalje trajao, godinu, dvije ili tri. Po povratku iz vojske, silom prilika, odlazim u Gračanicu, gdje kao profesor predajem u srednjoj školi. Nastavljam svoj aktivni sportski angažman. Moji učenici su dominirali na svim takmičenjima u regiji. Neki su postali i državni reprezentativci, kao što su braća Anić, Dragan i Petar, te Branislav Pupovac. Dobijao sam pohvale i druga priznanja kao najbolji sportski radnik, te kao izuzetnom radniku iz oblasti sporta, moj matični fakultet u Sarajevu ponudio mi je radno mjesto upravnika sportskih objekata, a kasnije i plivačkog bazena na fakultetu u Sarajevu.
Posjedovao sam menadžerske sposobnosti, naročito kroz formiranje stabilnih konstrukcija finansiranja i održavanja objekata. Organizovali smo školu plivanja za sve stanovnike grada Sarajeva, za sve uzrasne kategorije. Za nepunih jedanaest godina rada bazena riješili smo pitanje finansiranja i ostalih troškova održavanja bazena, a preko 60 hiljada građana (djece i odraslih) naučio je ili savladalo osnovne elemente plivanja. U to vrijeme je, sve do rata, egzistirao i plivački klub „Bosna“, kao i vaterpolisti i ronioci. Po okončanju agresije, aktivno sam učestvovao u obnovi fakulteta.
Sjećam se kada su naši sportisti odlazili na olimpijadu u Grčku, zaboravili su ponijeti zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Iz Grčke me nazvao prof.dr.Izet Rađo i saopćio da neće biti promocije naše države, jer nisu ponijeli državnu zastavu. Da bi se sačuvao ugled države, tražeći zastavu, obišao sam cijeli grad Sarajevo, ali bez uspjeha, onda sam otišao u Zenicu, gdje sam našao nekoliko zastava i istog ih momenta transportovao u Grčku.
U poslijeratnom periodu, nastavio sam stručno da se usavršavam, te sam u tom periodu postao magistar i doktor iz oblasti kinezioloških nauka. Tematika je bila iz oblasti suđenja nogometnih sudija Premier lige Bosne i Hercegovine. Također, velika mi je sreća i zadovoljstvo što sam omogućio besplatne treninge našoj najtrofejnijoj reprezentaciji u sjedećoj odbojci. Iz takoreći, bezuslovnih prostorija omogućen im je rad u prostorima fakulteta za sport.
Za sebe smatram da sam bio i ostao običan čovjek, humanista, volim ljude, naročito sport, a u periodu od 1958. do 2005. godine tri puta sam bio dobrovoljni davalac krvi.
U toku rata sam, rizikujući sopstveni život, često izložen snajperskim hicima, iz pekare „Klas“, donosio hljeb i dijelio stanovnicima koševskog naselja. Prioritet su imali stari i bolesni ljudi, a naročito se ponosim sa činjenicom da sam spasio od ubistva svog sugrađanina Milomira Trivuna, kada su ga zli i opaki ljudi nepravedno optužili za podmetanje požara. Moj jarane, treba biti čovjek, a u ratu je najteže biti čovjek. Tada ljudi pokažu svoja prava lica. Ne kaže se džaba „Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka ….. pokaže svoj trag“
Ma mogu ja pričati do zore.“ – kaže nam dr.Fadil Delalić, pa pogled uputi čas na jednog, čas na drugog Rasima, koji su se zajedno sa nama družili tog popodneva u restoranu kod Gere u Turiji. Ovdje se radi o Rasimu Kovačeviću Blekiju, zaposleniku Akademije nauka i umjetnosti BiH, koji je zapucao iz Sarajeva da bude sa rajom na dan svoje škole, a uskoro će uz pomoć filmske kuće „Viva ba“ u Lukavcu i Puračiću organizovati prikazivanje dokumentarnih filmova sa nedavno održanog sarajevskog festivala ovog filmskog žanra. Bleki Kovačević ističe „Ma neka moj drug Ratko Orozović donese te filmove da ih i mi ovdje u župi Spreča odgledamo.“, i veselo se nasmije.
A onaj drugi Rasim, Alić, učenik dr. Fadila Delalića iz 1965, o svom učitelju i nakon više od pet decenija, bira najljepše riječi. I na kraju, kaže: „Da nam je više Fádila, a samo je jedan dr.Fadil Delalić. Hvala mu što je danas bio sa nama, i hvala mu što je šampionski pehar čuvao kao nešto najrođenije, a vjerujem da će i osnovna škola Puračić znati čuvati ovaj pehar koji će u budućnosti krasiti školske vitrine.“
Dakle, Dan škole „Puračić“ je obilježio specijalni gost. Ove godine bio je bivši nastavnik dr.Fadil Delalić. Ovo je zaista lijepa praksa u ovoj obrazovnoj ustanovi, a za naredne godine, obavezno pozivati sve bivše učitelje, nastavnike, direktore, sekretare, pedagoge i naročito učenike koji ovu školu vole i njome se ponose.
Takav je naš dr. Fadil Delalić, čovjek koji je uvijek za narod, za raju, davao sve od sebe. I ovog proljeća, 2017. godine, Fadil je sa nama. Družimo se 3. maja u Lukavcu. Društvo skoro pa odabrano, sve sami fudbalski asovi. Doduše, u penziji, ali riječ je o ljudima koji su ostavili duboke korijene u sportu, naročito u fudbalu, kako u Lukavcu, tako i u Puračiću. Adil Ćosićkić – Ale, Esed Fatušić – Fatke, Ferid Tufekčić – Lav. Ovu nesvakidašnju priču upotpunio je, također bivši fudbaler, Mujaga Ćosić iz Modraca. U susretu sa starim prijateljima Fadil je između ostalog naglasio:
„Šta je sve Lukavac nekada imao? Sjećam se prvog olimpijskog bazena u Bosni i Hercegovini. Kakve je sve rukometaše, košarkaše, gimnastičare, fudbalere, odbojkaše i druge sjajne sportiste imao ovaj grad! Gledam ovu omladinu i siguran sam da će oni stvari preokrenuti na bolje. Dosta je više laži i licemjerstva koju nam prodaju!“
Fadilovi prijatelji posmatraju ga netremice slušajući njegove priče i mnoga važna životna iskustva. U svojoj dugačkoj društvenoj karijeri, Fadil Delalić dobio je mnoga važna priznanja, većinu je sačuvao.
„Vidiš, sva su mi draga.“, pa nastavlja: „Tu je diploma DTV Partizan BiH iz 1959. godine, pa diploma sa ORA iz 1959. godine, pa diploma Saveza fudbalskih sudija BiH iz 1962. godine. Ovo priznanje mi je naročito drago; radi se o priznanju sa Savezne omladinske radne akcije iz Beograda 1971. godine. Na različitim takmičenjima osvajao sam i medalje i plakete, bronzane, srebrene, zlatne. Veliki doprinos dao sam na organizaciji sportskog dijela XIV Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Priznanje sa ove manifestacije sam također sačuvao. Sarajevo je nekad imalo dušu. Za to su prije svega zaslužni sportisti, pjevači, glumci, umjetnici, pa i političari bivšeg sistema. Danas, i glavni grad BiH kaska.“
Dr. Fadil Delalić nastavlja svoju priču:
„Nekako je brzo prošlo ovih 75 godina. Život čovjeka uvijek vraća tamo gdje je počeo. Lukavac je moj zavičaj, i Puračić je moj zavičaj. Pa i Tuzla. Nostalgično se sjećam onog vremena, zajedničkog života, međusobnog uvažavanja i poštovanja. I tada je bilo protivriječja među ljudima, ali znale su se granice. Svaki čovjek ima prema svome zavičaju jedan poseban odnos. Tu postoje različiti elementi koji čine ljubav čovjeka prema zavičaju. Ja sam mnogo putovao po BiH, po bivšoj zajedničkoj državi, socijalističkoj Jugoslaviji, ali svugdje je bilo lijepo. Ipak, postoji ona stara narodna „Svuda pođi, kući dođi.“ Ja mnogo volim Bosnu, Bosnu i Hercegovinu, i sve njene ljude. Veliki sam protivnik nacionalizma, šovinizma, podjela koje nam nameću ovi mangupi što su nas stjerali u torove. Da nam je malo širine, slobode, da obični ljudi razgovaraju jedni s drugima. Njih interesuje život. Da se sjedne na neku zelenku, prostre deka ili šareni ćilim, zapali vatrica i uz lijepo meze napravi jaranska atmosfera. Koliko mi danas pazimo i čuvamo ono što su nam naši preci ostavili, pa i ovi moji Delalići. Hvala mojim dobrim prijateljima što su me se sjetili i organizovaliovu izložbu. Prije svega, zahvaljujem KUD „Gajret“ Puračić, RTV Lukavac, JU Javna biblioteka Lukavac, d.o.o. Štamparija „Inda“ Lukavac, pa hvala i općini Lukavac što podržava ove aktivnosti. Volio bih da zajednički priredimo nova druženja, kako u Lukavcu i Puračiću, tako i u Sarajevu, Mostaru, Trebinju, Čapljini, Banja Luci, Bihaću, Zvorniku, Brčkom i drugim gradovima BiH. Sve je ovo moj zavičaj, jer ljudi iz Bosne i Hercegovine su osobe sa šarenilom mentaliteta, ali imaju dušu. Zato uvijek navijam za ljude koji vole druge ljude.“
Iz prethodnog razgovora sa Fadilom Delalićem vidi se da je širokogrudan, slobodouman čovjek sa ogromnim iskustvom. On je hrabar, ništa kod njega nema što bi mirisalo na dilemu. On je organizovan, disciplinovan, mudar i izdržljiv čovjek. Drugima voli praštati, ali neke loše i zle događaje iz prošlosti ne zaboravlja. Fadil je istinski potomak onih prvih Delalića iz 17. stoljeća. On je nastavljač mudre i hrabre životne logike svojih dalekih predaka. Hvala Fadilu što je sa svojim najbližima, članovima porodice, suprugom, djecom, braćom, sestrama i drugima uspio sačuvati ovo vrijedno, porodično, kulturno – historijsko blago. Sačuvao je fotografije koje će prijatelji porodice Delalić i istinski zaljubljenici u prošlost življenja na prostorima BiH dočekati sa velikim respektom i simpatijama.
Rekli su o dr.sc.Fadilu Delaliću:
Ferid Tufekčić (Lukavac): Fadil je bio izvanredan organizator svih sportskih disciplina. Da je tako, potvrdili su rezultati koje je ostvario radeći u Puračiću, Gračanici i Sarajevu.
Adil Ćosićkić Ale (najbolji fudbaler FK „Mladost“ Puračić svih vremena): Fadila sam cijeni, prvo kao svog nastavnika. Pomogao mi je da se opredijelim u sportu. On je bio odličan fudbalski sudija i dobro se sjećam da su ljudi iz sudijske organizacije njemu povjeravali najvažnije utakmice.
Miloš T. Jovanović: Malo je ljudi kakav je Fadil Delalić. Čuo sam mnoge dobre priče o njemu. On je volio pomagati i pomaže sportistima, i ne samo njima. Doktor Fadil jednostavno je čovjek koji kad god navrati u Puračić bude drugarski primljen. On je poštovan i drag čovjek.
Bajro Baćić: Kada je FK „Radnički“ iz Lukavca igrao svoju premijerligašku utakmicu u Sarajevu protiv Željezničara, prije ovog susreta smještaj u jednom ugostiteljskom objektu dobili smo pod vrlo povoljnim okolnostima. Zasluge za to pripadaju doktoru Fadilu Delaliću. Kamo sreće da Lukavac ima više ljudi kakav je Fadil Delalić.
Sakib Hodžić (novinar u penziji): Dobro se sjećam sjajne ekipe rukometaša Partizana iz Puračića. Velike zaslugeza stvaranje ove ekipe pripadaju Fadilu Delaliću. Također, on je dao, u vrijeme dok je radio u osnovnoj školi „Puračić“, doprinos u razvoju ženskog rukometa, odbojke, gimnastike, a naročito atletike. Uostalom, učenici ove škole bili su prvaci Jugoslavije 1965. godine, u atletici. Bravo. Drago mi je da je Fadil ponovo u svome zavičaju.
Vahid Osmičević (muzičar): Kao dijete, volio sam trčati. Bio sam prilično brz. Tehniku trčanja naučio sam od Fadila Delalića. Hvala mu. Naučio me kako da se ozbiljno bavim sportom. No, pored sporta, moje glavno zanimanje bila je i ostala muzika.

Komentari

Prethodni članakSTK Lukavac: Održan III otvoreni turnir grada Lukavac
Naredni članakGIKIL podnio novi zahtjev za izdavanje okolišne dozvole