PODIJELI

PIŠE: ZLATKO DUKIĆ

Manje od mjesec nakon ljeta i nezasluženog odmora politike bilo je dovoljno da još jednom, i to bespogovorno, zaključimo da su naši parlamenti – od najnižeg do najvišeg nivoa – postali gori od najzabitije seoske mehane, mjesta na kojima je zagubljen osjećaj za mjeru, ozbiljnost, odgovornost i, čak, moral, jer su poprišta svađa, vrijeđanja, prijetnji i ucjena, međustranačkog prepucavanja i uslovljavanja, bez ikakve koristi za ovu zemlju, a uz debelo i besramno naplaćeni nerad i bezobrazluk

Nije trebalo, iako je ispalo korisno, čekati sjednicu Narodne skupštine RS-a  – pa se još jednom, definitivno i bez ostatka, uvjeriti u to da su parlamenti u ovoj zemljici sve drugo, samo ne ono što bi trebalo da budu. Dakle, ni blizu skupština, najviših zakonodavnih tijela normalnih, uređenih, uljuđenih i zdravih država, već obratno – mjesta na kojima se, eto, nakon nedavnog uvođenja i policijskih kordona s dugim cijevima, sada atmosfera „uveseljava“ pištaljkama, koje opozicija izdašno koristi kako bi izrazila svoj stav prema vladajućoj banjalučkoj garnituri i prema onome što ona radi, a još više što ne radi.
Na taj način je obogaćena i bar za nijansu unaprijeđena otužna, istina živopisna slika našeg parlamenatrizma, odjednutog u oreol tobožnje demokratije. Problem je u tome što nam još niko – ni ovdje, ni napolju – nije objasnio, čak nas ni elementarno informisao o tome šta je demokratija na balkanski način. I da li je ona, uz sve drugo, i ono što se kod nas radi – kad se ništa ne radi, a redovno se naplaćuju debeli, bestidno visoki pušali i plate, kao nagrada za nerad. Odnosi se to, kako vrijeme (i tekući mandat) odmiče, na sve nivoe vlasti – od kantonalnog (recimo, kvarno sabotiranje sjednice Skupštine Hercegovačko-neretvanskog kantona u utorak), preko Federalnog, pa parlamenta drugog entiteta, sve do Skupštine BiH.

Onaj ko, eventualno, još ima iluziju o tome da su ovo mjesta koja, kako ustav i zakoni, a i zdrava pamet propisuju, treba da budu proizvođači zakona i propisa, a i motor za naš brži proevropski put – kad-tad će morati shvatiti dubinu i razmjere svoje zablude. Ako nikako drukčije, onda tako što će im se valjati suočiti sa podatkom o tome da je, recimo, državni parlament za devet mjeseci ove godine – kažu zvanični podaci – usvojio samo tri zakona (?!). Kad se to kaže i napiše, onda ne samo da djeluje nevjerovatno, već – navodi na pomisao da nas to neko vuče za nos, pravi budalama i, očito, zna da ostaje nekažnjen za sve, pa i najveće gluposti i svinjarije.
Kad bi se pravila – a vjerovatno se to nikad neće učiniti – rang-lista skupština, koje se takmiče sa kafanama i odavno su nadskočile i najzabitiju seosku, po mogućnosti planinsku birtiju, konkurencija bi bila tako žestoka, da se konačan ishod dugo ne bi znao. Pitanje je, recimo, ko bi mogao ozbiljno konkurisati Predstavničkom domu Federalnog parlamenta, koji je nedavno zasijedao cio dan i, na kraju, kad se ušlo ušlo u mrak – nije uspio usvojiti ni dnevni red sjednice. Naravno, poslanici su se, poslije svega, uredno razišli, sve to lijepo i obilno naplatili, a da im ni na kraj pameti nije palo da se, može biti, dogovore o tome kada će se opet sastati.

Slična oštra konkurencija bi vladala i na drugim nivoima našeg parlamentarnog nerada i plandovanja. Uz već „antologijski“ primjer  Narodne skupštine RS-a, policijskih „ukrasa“ i zvučnih pištaljka-kulisa, tu je Skupština Unsko-sanskog kantona, u kojoj se odavno ne zna ko je vlast, a ko opozicija, a posebno već pomenuta Skupština HNK-a. Trebalo je u utorak da se razgovara o amandmanima na Kantonalni ustav i o uvođenju ravnopravnosti i za tamošnje Srbe. Dakako, HDZ je to uredno minirao i bojkotovao sjednicu, što samo još krajnje tupavim, neizlječivo plitkim i patološki nacionalistički iščašenim – nije dovoljno kao potvrda u kakvoj zemlji živimo i šta znači to što u još četiri od 10 kantona u Federaciji – ni 15  godina nije bilo dovoljno da se ustavno reguliše ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda.

Čime se priča o parlamentima vraća na krajnje ozbiljan nivo. I govori ne samo o tome da su to postala mjesta na kojima je zagubljen osjećaj za mjeru, ozbiljnost, odgovornost i, čak, moral, jer su poprišta svađa, vrijeđanja, prijetnji i ucjena, međustranačkog prepucavanja i uslovljavanja, zbog naopake ustavne struktura ove zemlje. Mnogo važnije i mnogo tužnije je to da su u mnoge od parlamenata, na svim nivoima, zalutali ljudi, koji u normalnim prilikama ne bi bili ni u bližoj okolini skupština, a kamoli u poziciji da odlučuju o nama i našim sudbinama.lična oštra konkurencija bi vladala i na drugim nivoima našeg parlamentarnog nerada i plandovanja. Uz već „antologijski“ primjer  Narodne skupštine RS-a, policijskih „ukrasa“ i zvučnih pištaljka-kulisa, tu je Skupština Unsko-sanskog kantona, u kojoj se odavno ne zna ko je vlast, a ko opozicija, a posebno već pomenuta Skupština HNK-a. Trebalo je u utorak da se razgovara o amandmanima na Kantonalni ustav i o uvođenju ravnopravnosti i za tamošnje Srbe. Dakako, HDZ je to uredno minirao i bojkotovao sjednicu, što samo još krajnje tupavim, neizlječivo plitkim i patološki nacionalistički iščašenim – nije dovoljno kao potvrda u kakvoj zemlji živimo i šta znači to što u još četiri od 10 kantona u Federaciji – ni 15  godina nije bilo dovoljno da se ustavno reguliše ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda.

I to već skoro tri decenije, s malim, gotovo nikakvim izgledima da se ta bolest u skorije vrijeme izliječi, jer ni prava dijagnoza još do nije postavljena.

 

Tekst objavljen i u novinama “Glas TK” u redovnoj rubrici “Duboko disanje” 20. 10. 2017. godine.

NEMA KOMENTARA

OSTAVITI ODGOVOR