To da sve više mladih odlazi iz Bosne i Hercegovine, nije nikakva novina. Da je  sve više mladih u ambasadama, u nepreglednim redovima koji se sa ostalima gurkaju, u rukama držeć’ mnoštvo papira koji bi im mogli obezbijediti odlazak iz Bosne i Hercegovine, također nije nikakva novina. To da mlađe generacije  uveliko pričaju o tome kako im je primarna želja napustiti rodnu državu, isto tako nije nikakva novina.

Šokantno bi bilo da neka mlada osoba iskaže želju da ostane ovdje.

– Od septembra 2015. živim i studiram u Beču, na Ekonomskom Univerzitetu, odsjek za Ekonomiju i društvene nauke. Zašto sam otišao? Postoji  više razloga, a krenuti ću redom. Imao sam tu sreću da mogu da studiram vani, jer su moji roditelji prije svega vjerovali u mene i  odlučili da me podrže u svakom smislu. Godinu dana sam pohađao Ekonomski fakultet u Tuzli,  vidio kako  funkcioniše, a nakon toga sam savladao jezik i položio prijemni ispit za Ekonomski Univezitet u Beču. Moja iskustva sa fakulteta u Tuzli su različita. Najviše mi je smetala činjenica da su moja studentska prava često zavisila od raspoloženja  nekih osoba, što je svakako frustrirajuća činjenica. Takva iskustva još nisam imao u toku studija vani, ali isto tako nema ni bliskosti sa profesorima. Vjerujem da kada počnemo pojedinačno djelovati u onoj sferi u kojoj realno najviše i možemo doprinjeti  i budemo sposobni sami kreirati vrijednosti, tada će i biti napretka, priča Mirza Mujanović.

Trend iseljavanja stanovništva, a naročito mladih ljudi iz BiH je sve izraženiji. Prema podacima Unije za održivi povratak i integracije, u protekle dvije godine iz naše zemlje je iselilo više od 80.000 ljudi.

– Najčešći razlozi odlaska, ne samo mladih, nego građana BiH općenito, su ekonomske prirode, zatim zbog zbog nepoštivanja osnovnih ljudskih prava kada je u pitanju obrazovanje i zapošljavanje. Građani koji se odluče napustiti BiH kao najčešće razloge za takve odluke navode i “porodične posjete”, ali zapravo je njihova namjera da postanu azilanti u zemljama EU. Također, među iseljenicima je veliki broj povratnika koji u mjestima povratka nisu imali uslove za život, od infrastrukture pa sve do ekonomske održivosti, komentariše Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH.

Ja bih bio najsretniji da sam mogao pronaći posao, raditi i zasnovati svoju porodicu u Bosni, ali sistem u državi je takav da do toga, kao većina mladih nisam mogao doć. Moje mišljenje je da mlađe generacije ne bi odlazile da nije ovolika stopa nezaposlenosti. Mnogo nam obećaju, a ništa ne daju, priča Senad Poljaković iz Kalesije, koji sada sa porodicom živi radi u Njemačkoj.

Ne vidjevši perspektivu u BiH, više ne odlaze samo mladi obrazovani ljudi već cijele porodice bez obzira na nacionalnost. Takva praksa posebno je česta u pograničnim mjestima u BiH, ali i u drugim povratničkim lokalnim zajednicama.

Stanje je alarmantno u Zvorniku, Livnu, Bosanskom Grahovu, Kupresu, Sanskom Mostu, Bihaću, Ključu, ali i u Bratuncu, Srebrenici, Zvorniku, Milićima i Bijeljini. Na području općine Zvornik zabilježen je odlazak oko 2.000 porodica, odnosno oko 6.000 osoba, u Tomislavgradu zabilježen je trend odlaska ljudi, kako povratnika, tako i domicilnog stanovništva, gdje je je svoje domove napustilo oko 500 porodica, odnosno 1.500. U općini Sanski Most zabilježeno je da je svoje domove napustilo oko 2.300 porodica, odnosno oko 7.000 osoba. Što se tiče Tuzlanskog kantona  najveći odlasci su zabilježeni u Sapni, oko 200 lica, Kladnju oko 350 lica i u Gradačcu oko 400 osoba, kaže Zukić.

Lokalno tržište rada ima ozbiljne poteškoće u potražnji i omogućavanju radnih mjesta sa posljedicom sve većeg broja nezaposlenih i povećanja siromaštva. Posebno je pogođena omladina koja je u nemogućnosti da se zaposli i time je smještena u socijalno isključene kategorije smatraju iz Unije za održivi povratak i integracije u BiH. Tu činjenicu potvrđuje i naša sagovornica koja je u potrazi za sigurnim poslom i platom odlučila napustit državu gdje će imati bolji prosperitet i uslove života.

– Budući da nisam uspjela naći siguran posao sa prikladnom platom, otišla sam iz Bosne. To je i meni kao i većini otežavalo posao tamo, naravno i mogućnost za planiranje porodice. Svjedoci smo korupcije i bahatosti. U Njemačkoj sam godinu dana i za sada sam zadovoljna.  Normalno da mi  nedostaje društvo i rodni kraj, ali stvoriš sebi i ovde taj neki zivot. U Bosni nakon bolovanja živiš u strahu od otkaza, dok to ovdje  nije slučaj. U sistemu u kojem se prvo gleda ko je ko, čiji je i šta je, sumnjam da će ikad biti bolje. Nema tu života nažalost, priča magistrica farmacije.

Njenu priču potvrdila nam je i Azra Muminović, koja je imala želju da ne napušta svoju državu, ali je nažalost radi bolje budućnosti ipak morala povući taj potez i otići:

Iako sam bila motivirana da nastavim u Bosni studirati, odlučila sam  da napustim fakultet i da se odselim. Na početku je bilo jako teško, novi ljudi, okolina, jezik. Nakon godinu u školi jezika, počela sam studirati. Stvari se nisu baš odvijale kako sam mislila i počela sam više radit nego sto sam se posvetila faxu. Kako je bilo teško to dvoje uskladiti,  počela sam radit u nadi da se osamostalim. Ovdje sam tri godine i trenutno pohađam medicinsku školu, gdje ujedno i zarađujem. Imam još dodatni posao, sama živim i apsolutno sam samostalna. Za ovaj potez odlučila sam se nakon dugo razmišljanja vaganja sta kako gdje i to bih savjetovala i svakom, da dobro razmisli prije nego se odluči da ode. Ovdje su velike mogućnosti za zaradu, ali su i troškovi veći, i iako se ponekad žalimo na nas mentalitet, ponekad je upravo to ono što meni lično nedostaje jer su naši ljudi ipak topliji, druželjubivi i gdje god da čovjek ode, ipak je tu viđen kao gost. Neki će reći meni ovakva domovina i ne treba, ništa mi nije ni pružila i to mogu sasvim dobro razumjeti, ali ono što je nama naša domovina i naš mentalitet obezbijedio jeste volja za borbom i to je ono što je bilo gdje u inostranstvu mnogo cjenjeno.

Ljudi iz BiH odlaze najčešće jer nemaju posla, ali ima i onih koji odlaze jer su nezadovoljni sistemom funkcionisanja institucija BiH. To se prije svega odnosi na netransparentnost prilikom zapošljavanja, neraspisivanje javnih konkursa, korupcija i još mnogo toga.

Mladi veoma često trebaju pomoć u potrazi za poslom. Moguće je osnažiti ovu radnu snagu unapređenjem njihovog obrazovanja i profesionalnih vještina kojima će moći odgovoriti potrebama tržišta rada. Mladi ljudi, koji su i inače ranjivi i u godinama u kojima se traže i izgrađuju svoju ličnost, veoma teško dobijaju informacije kako i gdje mogu pokrenuti određene aktivnosti i riješiti svoje probleme. Među tim mladim osobama je dosta onih imaju nizak obrazovni nivo ili nisu završili obrazovanje pa im se suočavanje sa ekonomskim neprilikama,  nemogućnošću da adekvatno riješe svoj pravni, ekonomski i socijalni status i obezbijede uslove za normalan život čini kao nepremostiv problem i često ne znaju odakle da krenu i šta im je potrebno da bi bili konkurentniji na ionako limitiranom tržištu rada. Dakle, obrazovna politika i politika zapošljavanja mladih kao i bh građana općenito, se mora mijenjati, mladima se mora dati šansa, na rukovodeće funkcije u firmama kao i samim inistitucijama vlasti u BiH treba postavljati sposobne ljude, sposobne menadžere a koji opet neće biti pod uticajem svojih političkih šefova, komentariše predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH.

Bosna i Hercegovina nije samo uže gradsko jezgro, naša zemlja je mnogo bogata prirodnim resursima koji nisu do kraja iskorišteni. Kako kažu iz Unije za održivi povratak i integracije u BiH, mnogi bh građani se bave poljoprivredom, jer je naša zemlja većim postotkom ruralna.  Mnogi se ne odlučuju na takvu vrstu privređivanja jer često vide, a i čuju sa kojim se problemima susreću poljoprivrednici u našoj zemlji.

Od druge polovine 2015. godine i početka 2016. godine, ipak imamo pozitivne naznake o smanjenju broja iseljavanja stanovništva u mjestima gdje se postepeno razvija poljoprivredna proizvodnja i proizvodnja jagodičastog voća, naročito u Hercegovini. Upravo je naša organizacija implementirala projekat na području općina Čapljina, Stolac i Berkovići koji se odnosi na edukaciju i povezivanje povratnika/poljoprivrednika u kooperantski lanac za poznati tržište, dodaje Zukić.

To upućuje da porodice koje planiraju odlazak mogu promijeniti mišljenje ukoliko vide određenu perspektivu za sebe.

Bh. građani, pogotovo oni koji imaju hrvatski pasoš, prventsveno bh građani iz Kantona 10,  odlaze iz BiH u druge evropske zemlje, među kojima je u prvom redu Njemačka. Iz Unije za održivi povratak i integracije u BiH ističu slučaj sjeveroistočne Bosne, gdje ljudi pokušavaju otići, ali ne mogu, pa odlaze privremeno u Austriju, Njemačku i skandinavske zemlje, gdje mogu boraviti tri mjeseca na radu, a ako se ukaže prilika da mogu otići i van tih zemalja, odlaze u Ameriku, Australiju, na Novi Zeland.

Dosadašnja iskustva ukazuju da bi ljudi manje iseljavali iz BiH, ukoliko bi im se pružila prilika za dostojan rad u vlastitoj državi. U suprotnom, građani su spremni na najveće rizike upuštanjem u neizvjesne odlaske u inostranstvo, a naročito mladi ljudi.

Ovim problemom država se mora ozbiljnije pozabaviti ili će BiH dočekati najcrnji scenarij nedostatka stanovništva.

Često ste i sami čuli izreku da će Bosna i Hercegovina za par desetina godina postati zemlja staraca. To nije daleko od istine, ukoliko se ovaj negativni trend odlaska nastavi, komentariše Mirhunisa Zukić, predsjednica Unije za održivi povratak i integracije u BiH.

Slušamo priče, predizborna obećanja, masovna “zapošljavanja”, a mi opet odlazimo. Jesmo li mi ti koji ne želimo posao, sigurnu budućnost u ovoj državi, ili nas nešto/neko tjera odavde? Zašto da punimo evidenciju Biroa za zapošljavanje, da budemo brojka na listi, kada želimo, znamo i možemo raditi?, komentar je našeg čitaoca.

Komentari