PODIJELI

Trakavica s odnosom vlasti prema penzionerima u Federaciji, odavno je na granici dobrog ukusa, nehumanosti i, u krajnjem slučaju, ponižavajuće amoralnog odnosa prema onima koji znaju da su opljačkani i obmanuti novim prevarama i obmanama – ovog puta presipanjem iz šupljeg u prazno u vezi s novim zakonom, tvrdnjama da nema para i očajničkom najavom protesta 14. septembra, od čega ne samo da neće biti koristi, već je izvjesan samo novi udar na penzionersko dostojanstvo

PIŠE: Zlatko Dukić

Potrebno je, zaista, imati dobar probavni sistem, pa provariti ono što je odgovor vlasti na zahtjeve penzionera Federacije da se za 10 odsto povećaju penzije nekim kategorijama, da se najzad donese novi Zakon o penzijama i da, krajnje je vrijeme, država počne ozbiljno voditi računa o najstarijoj generaciji. Svi oni koji, međutim, imaju problema sa probavnim sistemom, a njih je među penzionerima najviše, ne samo da teško provare laži, obmane, manipulacije i prevare vlasti, već, u očaju koji postaje nesnošljiv, najavljuju proteste za 14. septembar. Očaj ide do te mjere da se to planira, uprkos svima jasnoj činjenici da ovo neće uzbuditi nikoga na vlasti, a teško da će imati ikakvog praktičnog efekta.

Tako se nastavlja dvodecenijska trakavica, koja se odavno srozala na donji prag tolerancije, dobog ukusa i elementarnih normi političkog i socijalnog morala. Penzioneri, inače, dobro znaju da su opljačkani, i to sistematski, planski i obilno. Ne govore to naglas iz razloga dobrog kućnog vaspitanja ili, pak, stoga što vrh njihove organizacije neće da se baš toliko zamjeri moćnicima u vlasti i da im, gurajući „prst u oko“, poveća adrenalin, koji bi urodio još gorim položajem penzionera.

Najnovija faza ove mučne priče, u kojoj nadležni federalni ministar Vesko Drljača, što onda podeblja i premijer Fadil Novalić, bez imalo skrupula i osjećaja za socijalnu pravdu, kaže da nema para za veće penzije, a ništa ne reče o tome zašto u Parlamentu zapinje novi zakon, dodatni je prilog prebogatoj hronici ataka na dostajanstvo, ponos i temeljno pravo na goli život ljudi u trećoj dobi.
Jer, ni pomenuti, ni drugi ljudi iz vlasti, kao ni penzionersko vodstvo (?!), uredno prećutkuju neprijatan nastavak u vidu odgovora na pitanje – gdje su pare, kako su završile, ko ih je i zašto potrošio. Jer, kad bi im se omaklo da to kažu, a neće, morali bi reći da je Vlada Federacije golem dužnik Penzionom fondu (pominje se oko 150 miliona KM), da javna preduzeća, čiji je osnivač država, duguju oko 1,2 milijarde KM i da je, prema tome, krajnje nemoralno izjaviti da „nema para“. Prava istina je da su te pare opljačkane, da ih je neko oteo penzionerima i da su oni, najviše zbog toga, na ivici bijede.

Kad bi se ovo reklo javno i naglas, moralo bi se potegnuti pitanje odgovornosti za tu ordinarnu pljačku. Moralo bi se utvrditi to ko je, kada, kako, zašto i na osnovu čijeg i kakvog interesa (naloga) odredio da Vlada Fedaracije serbes posegne za parama u penzionu seharu, da se javnim preduzećima dozvoli kršenje zakona i isplata plata bez plaćanja doprinosa i da, dakle, rezultat bude – opšta, prijeteća, teško izlječiva praznina penzionog fonda.
Sve dok se to ne uradi, sve dok se javno ne obznani ko je tome kumovao i zašto je opljačkao penzionere, imaćemo mučnu, teško svarljivu, do besvijesti amoralnu i nehumanu sliku razvlačenja dvoboja penzionerske organizacije s bahatim i bezobraznim predstavnicima vlasti. U međuvremenu će se, naravno, nastaviti gnjavaža i političko mućkanje sa novim penzionim zakonom, u čemu razbijena koalicija na vlasti traži svoj interes, služi se ucjenama i ultimatumima, a do penzionera i njihove sudbine joj je, očito, stalo kao do lanjskog snijega.

Zbog svega toga, samo odbojnost, mučninu i jed izaziva svaka nova vijest o pokušaju dijaloga penzionera i vlasti. Asocijacija na odnos ludog i zbunjenog, ne samo da je logična i automatska. Ona je obogaćena uvođenjem u „igru“ aditiva po imenu penzioneri, koji su, umjesto da budu glavni junaci jedne socijalno delikatne priče, planski i efektno pretvoreni u žrtve bezumnih političkih prepucavanja, nesnalaženja vlasti i lopovskog odnosa prema sredstvima koja su penzioneri decenijama izdvajali za to da osiguraju mirnu starost – a ispalo je da je to pare neko uredno opuhao, jer im ni traga nema.

Kao što traga, po želji nekoga u vlasti, neće biti ni penzionerima, koji su neotporni prema biologiji, prema narušenom zdravlju i prema bešćutnom odnosu onih koji o njima odlučuju. I to toliko bešćutno kao da među penzionerima nema i njihovih roditelja, rodbine, prijatelja i, pogotovo, kao da i oni jednog dana neće doći u penzionerske vode, uz veliku šansu da takođe budu gladni i bijedni. Ili, možda, ipak ne budu, pošto su se na vrijeme pobrinuili da napune bisage, osiguraju dva-tri pokoljenja svojih potomaka i ne zavise, kao većina sadašnjih penzionera, od one uvredljive crkavice i sadake, koja se zove penzijom?

 

Tekst objavljen i u novinama “Glas TK” 31.8.2017. u rubrici “Duboko disanje”.

NEMA KOMENTARA

OSTAVITI ODGOVOR