Manje od potrebnog, krajem marta je odjeknulo sarajevsko potpisivanje Deklaracije o zajedničkom jeziku, ali nije izostala stručna, politička i medijska reakcija onih koji jezik koriste u prljave političke svrhe i koji su poristalice nacionalističkog iščašenja, koga nema bez traženja „dlake u jajetu“ i pokušaja da nas ubijede u to da se u četiri državice – Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini – govori različitim, a ne jezicima koji bi trebalo da služe za sporazumijevanje i razumijevanje, umjesto, kao sada, za razlike i udaljavanje.

Sticaj okolnosti je htio da je, krajem marta, u vrijeme sarajevskog potpisivanja Deklaracije o zajedničkom jeziku u četiri državice, nastale na ruševinama Jugoslavije, u svakoj od njih bilo mnogo glavobolnijih problema, koji su zaokupljali pažnju javnosti: u Srbiji finale kampanje za predsjedničke izbore, u Hrvatskoj je „pukao“ sistem “Agrokora“, u Crnoj Gori gužva oko članstva u NATO-u, a u BiH, hvala na pitanju!, problemi su ionako stalno dežurni uzroci glavobolje. Zato je tek krajičkom pažnje javnost registrovala Deklaraciju, koju su predstavili ugledni intelektualci na glasu iz te četiri zemlje i čija suština je u tome da je u našim jezicima mnogo više razloga za bliskost, razumijevanje i sporazumijevanje – nego za suprotno od toga.

A suprotno od toga, odavno je jasno, u snažnom je procvatu već više od četvrt vijeka – od rasapa bivše države. Jerzik je, od samih idejnih i praktičnih početaka razvaljivanja prošlosti, bio jedan od najradije i najuspješnije korištenih oružja. Dakako, u rukama političkih bolesnika i nacionalističke bagre, koja je raspad izvela i jedina u svemu profitirala.

Sjećamo se, bar mi vremešniji, početka devedesetih godina prošlog vijeka. Tada je krvavi raspad jedne države, vrlo osmišljeno i s precizno izopačenim ciljem „oplemenjen“ i prekonoćno izmišljenim dubokim, gotovo nepremostivim jezičkim razlikama. U to vrijeme su se naveliko pravili vicevi na tu temu. Običan, normalan svijet je ruglu i ismijavanju podvrgavao nastojanje da se, po svaku cijenu, u ono što se zove novim jezicima – nametnu i instaliraju razlike, koje bi nas trebale podijeliti i udaljiti jedne od drugih. Jezici su dobili nova imena, što je išlo ruku pod ruku sa „demokratskim“ preporodom.

Kako je vrijeme teklo, bilo je sve jasnije da od toga i od nepojamno ekstremnih gluposti i besmislenog zastranjivanja, kojima je bila obojena „demokratizacija“ jezika, neće biti ništa. Jer, nastojanje nacionalističkih i, uopšte, političkih neurotika da, bez obzira na cijenu, izmisle i oktroišu svoje jezičke standarde, nova pravila i sve samo svoje, kako bi se razlikovali od ostalih, utopilo se u karikaturalnom glibu bezumnosti. Sjećamo se, uostalom, čitavog arsenala riječi, koje su služile za ismijavanje – i u hrvatskom, i u srpskom, a i u bosanskom jeziku.

Politika je, cijelo to vrijeme, strpljivo čekala da skine kajmak. Ona i njeni špic-igrači bili su motor nazor-promjena u jeziku, kako bi se dostigla „originalnost“ i kako bi izmišljanje nepostojećih razlika – steklo legitimitet i pravo građanstva. Normalnom čovjeku je sve to moralo biti i bilo je strano, odbojno i neprihvatljivo. Ali, normalnog čovjeka, kao i u ostalim oblastima, ni u vezi s jezikom – i u vezi s tim niko ništa nije pitao.

Od časa kada su se jezika dočepali novokomponovani stručnjaci i nacional-politički baždareni jezikoslovci, krenulo je još više naopako. Jezik je od čibuka proglašen vrhunskom mjerom slobode, nacionalnog identiteta i demokratske snage. U drugi plan je tisnuto to da je jezik, na koji pravo ima svaki narod i svaka zemlja, prije i više od svega – sredstvo sporazumijevanja i, još više,  r a z u m i j e v a nj a.  Dakle, sredstvo za ono čega nam najviše fali, ima tome više od četvrt vijeka.

Dvadesetak dana poslije sarajevskog potpisivanja Deklaracije, značajnog i vrijednog čina, čiji su akteri bili ugledni javni radnici iz Zagreba, Beograda, Podgorice i Sarajeva, ima i smisla i potrebe govoriti o ovoj temi – makar i u vidu reakcije sa zadrškom. Razlog za to je ne samo ono što, kad se bolje i objektivnije pogleda, Deklaracija može značiti i treba da znači, već i u činjenici da su – kad su ispucali ostale aktuelne i žešće teme – neki mediji u četiri zemlje o kojima je riječ, tek sada digli glas. Pri tome, pada u oči da u Srbiji na to gledaju kao na nevažno pitanje. U Crnoj Gori, takođe. U Hrvatskoj se, međutim, skoro digla kuka i motika, kao da je Deklaracija i tvrdnja o tome da naši jezici imaju mnogo više sličnosti, nego razlika – proglašena atakom na nacionalnu samobitnost i državni suverenitet.

U nas, po običaju, ni jedno od pomenutog ne uočavamo. U nas su, s jedne strane, povod glavobolja mnoge druge, stvarno teže i ozbiljnije teme, ali se, s druge strane, čeka se šta će nam se sa strane sugerisati da razmišljamo o ovoj temi. Nacionalna bratija ovdašnje vlasti iščekuje naputke i instrukcije iz Beograda i Zagreba, pa će tek onda zauzeti stav i iznijeti mišljenje. Baš onako kako smo navikli i kako ne treba da bude, jer je glupo, skupo i pogrešno: jezik je i dalje prljavo političko oružje, a ne ono što civilizacija podrazumijeva kao standard – sredstvo spajanja, razumijevanja i saradnje među ljudima. Što bi, valjda, trebalo da se odnosi i na državice na prostoru bivše Jugoslavije?

Tekst objavljen u novinama “Glas TK” (14.4.2017.) u rubrici “Duboko disanje”.