IZ OŠTROG UGLA : Sudsko „Ne!“ doktorskom štrajku

IZ OŠTROG UGLA : Sudsko „Ne!“ doktorskom štrajku

PODIJELI

(ILI: Generalni štrajk doktora medicine i stomatologije TK, koji je bio najavljen za danas, 4. juna, Opštinski sud u Tuzli je zabranio – vrlo idikativnim brzim reagovanjem, koje potpuno odudara od tradicionalne sudske tromosti, dodatno podgrijavajući sumnje u spregu aktuelne TK vlasti, menadžementa UKC-a Tuzla i lokalnog pravosuđa, koji su se urotili protiv onoga što doktori traže, pri čemu nijedna stana, očigledno, ne vodi previše računa o onima zbog kojih postoje – o građanima)

SUŠTINA CIJELE TE otužNe trakavica-priče baš i jeste baš to: gužva oko netom potpisanog, pa osporenog i do daske kritikovanog granskog Kolektivnog ugovora, razmirice na relaciji vlast–doktori, poređenje naše medicine sa situacijom u Kantonu Sarajevo, itd. – sve je to bućkuriš, u kome se nimalo slučajno zaboravlja na to da i vlast, i bolnički menadžent, i ljekari i pravosuđe, u svakoj normalnoj zemlji postoje zato da služe građanima, da im budu 24-satni servis, a ne da se iživljavaju i prepucavaju preko njihovih leđa i njima nauštrb.

Kada se to bude shvatilo na svim stranama u sukobu, kada to bude presudan faktor njiihovog razmišljanja i rada – tek tada ćemo moći govoriti o uslovima za normalizaciju prilika. Sve dotle, prilike ne samo da neće biti ni blizu normalnim, već će se redovno i uspješno proizvoditi uslovi za udaljavanje u suprotnom smjeru i za to da pacijenti, oni koji od ljekara prersudno zavise, budu gubitnici ili, kolokvijalno kazano, pretplaćeni na to da budu „donji“.

BIO ILI NE BIO U PRAVU Admir Suljić, predsjednik Štrajkačkog odbora Sindikata doktora medicine i stomatologije TK, kad kaže da njima (ljekarima i sindikatom) ne mogu upravljati ni SDA, ni PDA, činjenice su surove i govore posve drukčije. Jer, ni sindikalne funkcionere, ni članove sindikata, vlast i oni koji o položaju ovih ljudi odlučuju ne samo da neće pitati pristaju li na to da im oni „sude“, već će koristiti sva sredstva (ne samo dopuštena) – ne bi li ih ukoljenčili. Zar to ne govori odluka o zabrani štrajka? Ne samo da se ne sjećamo kada je posljednji put tako brzo i efikasno uslijedila sudska odluka o (ne)opravdanoj zabrani štrajka. Ne sjećamo se ni toga da su nam prije, a ni sada, saopšteni pravi razlozi zabrane. Pod uslovom, naravno, da se izmišljeni, nazor formalizovani razlozi ne zovu opravdanim.

Prvi čovjek Štrajkačkog odbora kaže da je „mana“ Sindikata to što se uspio ophrvati uticaju bilo koje, vladajuće ili neke druge političke partije. Pa, pošto nijedna stranka nema nuticaj na sindikalni rad, odlučila je vlast – dakle: stranka koja vlada – da „upotrijebi“ zabranu štrajka, ne bi li sindikalni aktivisti izvukli naravoučenije. To jest: ne bi li shvatili da im jedino „prava“ stranka osigurava zaštitu i uslove za to da uspješno djeluju.

AKO JE TO STVARNO tako, a moguće je u onoj mjeri u kojoj izglada i terško izvodljiva baš ovakva šema, onda je najmanje što se može očekivati u nastavku ove priče – bura. Neće se ona svesti na to da se Sindikat, nakon današnjeg polusatnog štrajka upozorenja, pomiri sa „porazom“ i digne ruke od svega. Bura bi moglam otići i korak dalje i, u nastavku, ipak dokučiti način da se ipak štrajkom dodatno iskaže nezadovoljstvo i posegne za borbom za (ne)opravdane zahtjeve.

U cijeloj toj priči, u kojoj je indikativno da su glasni i s razlogom ogorčeni pripadnici medicinskog esnafa, a da suprotna strana „mudro“ ćuti, ne oglašavajući se i ne reagujući i na najžešće optužbe, kao da se ipak zabravlja na – vraćamo se suštini teme – građane, pacijente. U dugotrajnoj, upornoj i ne osobito uspješnoj borbi medicinara za bolji položaj i za sprečavanje odlaska stručnjaka iz ove zemljice, što je grijeh zaboraviti, pacijenti su nerijetko bili kolateralna šteta.

UKOLIKO BI TAKO OSTALO, nemamo ni najmanje razloga za to da podržimo Sindikat doktora medicine i stomatologijeTK. Zato što je njihova težnja za popravljanjem materijalnog položaja, za većim platama, boljom opemljenošću i osposobljenošću kapaciteta, jedna je strana medalje. Druga je ono što se, „u žaru borbe“, ipak ostavlja u drugom planu – da se u zahtjevu za boljom pozicijom esnafa, ne smije i ne može previdjeti i tisnuti ustranu, čak ni uslovno, to da taj esnaf postoji radi nas, građana, potencijalnih pacijenata.

Istih onih koji će, ako i ne budu oštećeni ni današnjim štrajkom upozorenja, ni budućim generalnim štrajkom, u toku kojeg će, kažu, biti osigurane sve potrebne funkcije, ipak i dalje kupovati injekcije, infuziona sredstva, medicinske materijale u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, čamiti na listama čekanja za specijalističke preglede, CT snimanja ili magnetnu rezonansu, a da ih niko ne pita ni kako im je, niti vodi računa o tome hoće li svi doživjeti termin medicinske usluge, koju čekaju šest ili osam mjeseci.

To je najvažnije u ovoj mučnoj priči. Ruku na srce: bilo koga od nas, običnih smrtnika, mnogo manje brine visina plate nekog doktora i njegov odnos s vlašću i bolničkim menaždmentom od toga hoćemo li,  zahvaljujući njihovom „prljavom vešu“ i neraščišćenim računima, dok čekamo na liječenje – doživjeti idući mjesec ili iduće godišnje doba.

 

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR