IZ OŠTROG UGLA: Dvije konvencije za dvije ambicije

IZ OŠTROG UGLA: Dvije konvencije za dvije ambicije

PODIJELI

Prekjučerašnja SDA-ova i jučerašnja SDP-ova konvencija, malo su više od rutinskog inventurisanja aktuelnog stranačkog „stanja kretanja“ i indirektne najave hvatanja predizbornog zaleta – to je i manje-više iskorištena prilika za podsjećanje na minuli rad, na mogućnosti i kapacitete i, posebno, na to da se ne odustaje od /ne/realne ambicije da se ostane na vlasti, tj. da se vlast osvoji, zasad samo na temelju onoga što SDA i SDP misle o sebi i što žele da o njima misle građani.

Piše Zlatko Dukić!

Najavljenje kao događaji koji nipošto nisu, daleko bilo!, rutinsko otaljavanje posla, već ubrizgavanje političke, sadržinske i populističke svježine, dvije sarajevske stranačke konvencije, ako ništa drugo, postigle su cilj – da budu zapažene. Dakle, jedna od meta je pogođena: usidrene u subotu i nedjelju, one su, po starom oprobanom pravilu, tradicionalni vikendaški manjak važnih događaja, pretvorile u privlačnost za medije i za javnost.

Ako se toj strani ove dvije priče nema šta dodati, ni oduzeti, u vezi s ostalim efektima bi se štošta imalo kazati. Naravno, intonacija, sadržaj i poruka onoga što bi se kazalo, zavisi od ugla gledanja, a još više od profila, ubjeđenja i kalema potpisnika redova. Što se ovog potpisnika tiče, nema razloga za suspektnost u pogledu diskutabilne intonacije, sadržaja i oštrine. (Što će se vidjeti iz onoga što slijedi.)

Obje konvencije, najprije SDA-ova prekjuče (u subotu), pa SDP-ova juče (u nedjelju), nestrpljivo su očekivane zbog najave da će one promovisati stranačke kandidate za Predsjedništvo BiH. U SDA-ovom slučaju, ta je priča tekla dramatično, u znaku njeizvjesnosti, ali i – svidjelo se to nekome ili ne – i vidljive podjele bar na dva tabora: na onaj ko je bliskiji predsjedniku i onaj ko je za nešto drukčiji, demokratskiji i manje nepotistički pristup gradivu. Dramatičnost se ogledala u tome da su tri prvobitna kandidata i jedna kandidatkinja, svedena na dva. Odustajanje Denisa Zvizdića i Sebija Izetbegović, moglo je biti shvaćeno kao demokratski čin. Ali, pitanje je ko je to, neoprezno nasjedajući, baš tako shvatio.

Kad je u subotu, nakon glasanja, sa samo 17 glasova više od Safeta Softića, prošao Šefket Džaferović, stavljena je tačka na ovaj dio priče. I otvorena mogućnost komentarisanja, prognoza i procjena kandidata. Poenta je: nije baš najsigurnije da je prošao najbolji kandidat, ne može reći da je favorit, biće u funkciji politike stranačkog vrha, čak uz tezu da će biti „vazal čelnika stranke“, a ne korisnik svoje inventivnosti i vještine, itd.

S druge strane, u SDP-u su znali da manjak dramatike, što je bolo oči od početka trakavice o kandidatu za Predsjedništvo, može nauditi demokratskoj ubjedljivosti. Pa su odlučili da malo razvuku i izdemokratizujuu priču o Denisu Bećiroviću i njegovoj ipak hoću-neću kandidaturi kroz formu provjerenog unutarstranačkog referenduma. Kome se, jasno, ne može prigovoriti ništa u vezi s tim da je najdemorkatskiji oblik izjašnjavanja članstva, ali je, možda, sve moglo biti jednostavjnije, kraće i brže okončano. Jer, za Bećirovića se još jesenas znalo da se, ako ne on eksplicitno, ono SDP naveliko „začešljava“ da mu baš on bude kandidat za Predsjedništvo države.

Kako se refleklsije dvije konvencije nisu zadovoljile samo sa određivanjem kandidata za državni vrh, valjalo je iznijeti i neke ambicije. Jer, kako bi se uopšte ozbiljno moglo govoriti o konvencijama – ako se ne kaže neka i o ambicijama? Polazeći od te notorne političke filozofije, i SDA i SDP su pažnju – u prvom slučaju u izlaganju šefa stranke, a u drugom u riječima predsjednika, ali i još nekih likova iz vrha – posvetili pretencioznom pogledu do kraja 2026. godine, odnosno na naredne četiri godine. Kad, razumije se, obje stranke pobijede.

E, tu nastaje mali problem, tipičan za sve one koji ulaze u izborne trke. Ne samo da su svi sigurni u to da će pobijediti i da će se svidjeti biračima, ne misleći da toliki broj pobjednika može biti previše, čak škodljiv, već se ide i korak dalje – pa se već zapažaju maniri tipični za onoga ko je trijumfovao. Poput bizarnog, povampirenog Radom za boljitak, čiji funkcioneri su u zgradu Centralne izborne komisije u Sarajevu, na dan prijavljivanja za izbore 25. maja, došli sa metlama. Biva – da pometu vlast. E, baš se, eto, oni našli da to učine, a nisu u stanju riješiti se ni smeća u vlastitom dvorištu!

Sve u svemu, SDA-ova i SDP-­ova konvencija, osim što su govorile i poručile ono što su namjeravale, pokazale su i sve razlike i udaljenosti ove dvije opcije. Ne samo kad je riječ o izgledu konvencija – u SDA-ovoj su učesnici bili odabrani stranački igrači, njih oko 300, dok je SDP upriličio masovan ho-ruk skup od nekoliko hiljada ljudi – već i kad je o ciljevima riječ: SDA ne odustaje, naprotiv!, od (ne)realne ambicije da ostane na vlasti, a SDP bi da je osvoji. I jedni i drugi, u žaru borbe, kao da malo zanemaruju da to što misle o sebi – ne mora biti ono što misli većina građana. Niti je ono što stranke žele, uvijek znakom jednakosti vezano za želje ljudi u BiH.

1 komentar

OSTAVITI ODGOVOR