Proljetna refleksija vode gura svoje djetinjaste prste u oči i duboko u unutrašnjosti lopte dešava se misao… Naočale su se potom, bez pitanja i trampavo, namjestile baš ispred svega onoga u šta je gledao. Ruka ih je disciplinovano stavila na glavu, slušajući krotku naredbu mozga. Gledao je… Šta… Šta ga je to nepromišljeno nagovorilo da ih opet skine i potraži fokus.

 

Lijevo, par ribara nemarno kontroliše plovke… Svejedno im je, iz vode neće izvući ništa što će ih preneraziti. Ništa ih neće iznenaditi. Ne misle o ribama, na trenutak i da, baš onako kako to rutina alasa i nalaže. Jezero šuti. Pričaju o koroni…

Tačka u koju je gledao dobijala je sve oštriji oblik, kao usijana masa po kojoj je vikinški, odlučno, udarao kovač. Bum, bum, bum. Oštrica će biti iskovana i u njoj će se pogledati. Pogledaće ga u oči i ono što je u njima. Ono što je iza njih.

Desno, njih dvije, pričaju… Mašina za mljevenje mesa, riječi, njihova usta ih melju i sitne u duge rečenice, koje povremeno prekine smijeh. Pričaju o životu u doba društvenih mreža, prave fotke prema refleksiji, prema sjaju jezera, prema refleksiji Sunca u jezeru. Biće to veoma loše fotogradije. Pričaju o muževima, zabranama, slikama koje neće objaviti. Smiju se… Prekidaju kovanje oštrice. – Izvini, možeš li nas slikati? Okinuo je tri puta, za svaki slučaj. Bang, bang, bang. Suprotno Suncu u jezeru, suprotno ogledalu u vodi. Fotke im se sviđaju. Smiju se. Odlaze. Pričaju o koroni.

Imao je nož. U svojoj desnoj ruci. Držao je vrat, svojom lijevom. Sve to u filmu u tačci u koju je gledao, u kojoj je film igrao. Treba povući rez. Po vratu. Balije, ustaše, četnika. Mora. Neprijatelj mora biti ubijen. Mora biti priklan… Mora biti. Mora, jer je odvratni Srbin, Hrvat, Musliman. Nije njegov i on zna, treba da ga mrzi. Mrzi ga…

Stabla, kao striptizete, tek ponekom liskom, sakrivala su ogoljenost, cenzurisala su nagost. Mart je bio duži i od januara i od februara. U daljini vreva. Zagađivači na točkovima, loši prirodi koja ih i ne mrzi. Žali ih. Majka koja zna da mora kazniti dijete, baš zato jer ga voli, zato, jer mu je njedrima sipala život i naučila ga da korača, naučila ga je da priča. Prve riječi. – Ma-ma. Naučio je da voli.

On mrzi i povući će rez. Odsjaj sječiva u očima i u svemu onome iza njih… Ubiti, to što drži, lijevom. Desnom… Sve to u zapletu, u tačci filma, duboko u šumi, u krošnjama stabala. Mozak je naredio. Rez. Tišina je bubnjala.

Ona i on. Zajedno su… Gledaju zebrine šare stabala iza kojih u dolini leži panorama pustog grada. Ne ljube se, iako je proljeće. Nije njihov fazon, ljubiće se kasnije. Ona ga slika. Traži kadar, zebra je iza, okida. Rutina, navika, laž i plastika. Grad je ispod. Pričaju o koroni.

Ukus metala, hladan, sniježna lavina u grotlo vulkana. Jači od stiska ruke na vratu. Bolniji, konkretniji. Snažniji od poluge sa prstima koja steže obručom. Stiskom, sve jačim, stiskom, sve užim. Krc, krc, krc. Postao je lovina, najslabija karika u hranidbenom lancu Tarzana na betonu. Kako? Bespomoćan pogled iz ludačke košulje ka onom što ga je stezalo, u ono što je u desnoj ruci držalo oštricu. Kako! Gledao je ono što će ubiti. Gleda ono što će ga ubiti. Gleda baliju, ustašu, četnika i ubija Muslimana, Hrvata, Srbina.

Ljubav. Došla je s leđa, silueta iza providnog paravana, tiho, ali dominantno, batom hirurških i balerininih pokreta. Hičkokovski ubodi u stomak, silina proljetnih leptira. Ljubav. Veliki prasak, premotavanje filma, restart, vraćanje na fabričke postavke, početak.

Svjetlost. Ukus majčinog mlijeka. Prvi koraci, prve riječi. – Ma-ma. Krokodiske suze u očima Edipa.

Nema trojice mrskih, nema sječiva i gnjeva u očima. Nema granica obojenih bojama, nema razlika, nema zabranjenih ljubavi, nema ubica i nema oštrice. Trojica zlih, amnezijom nevidljivog koljača u zraku, postali su jedno i njih trojica zajedno, gledali su u njih trojicu – jedno. Balija, ustaša i četnik, ka metamorfozi, do ubice kojeg nije briga za razlike, zastave, himne, klubove, imena i Onoga ka kome gledaju očima davljenika. Sve će ih ubiti…

Priroda se smijala, majčinski, gledala je svoja tri sina u igri i svađi oko igračaka, tuči, oko toga ko je najjači. Nije se umiješala. – Kako ste samo mali. Mislila je. – Kako ste smiješni. Zaključivala je. – Svađate se, kao da svi nećete biti kažnjeni istom mjerom. Odlučila je…

Zrak je škrto ulazio u pluća, a tijelo je postajalo sve užarenije i majčinsko mlijeko nije imalo ukus. Simptomi koji pokazuju da se lijevoj ruci, pridružila i desna, potvrđivali su sumnje. Ubica je sada izgledao totalno drugačije i davio je i baliju i ustašu i četnika.

Svi pričaju o koroni…

Ivan Arambašić 

Komentari