U naselju Huskići u neadekvatnim uslovima živi Mehmed Mehičić sa svojom gluhonijemom suprugom. Bez vode i struje, u trošnoj šupi izgrađenoj od kartona i dasaka,  ovo dvoje ljudi, zaboravljeni od svih, preživljavaju dan za danom već 15 godina.

Šupa, nespretno izgrađena, nalazi se pokraj same deponije smeća. Izvor je to, kaže nam Mehmed, brojnih zaraza, ali da nema te deponije ne bi mogli ni preživjeti.

“Veoma teško živimo. Supruga i ja na deponiji skupljamo plastične flaše ili otpad koji možemo da nađemo, pa prodamo kao bismo sebi kupili brašno, hranu ili drva za zimu. Snalazimo se kako možemo.”-istiće Mehmed.

Žive od socijalne pomoći

Primaju socijalnu pomoć u iznosu od 100KM što jedva pokriva osnovne životne potrebe. Mehmed je jako lošeg zdravstvenog stanja, sa oštećenom jetrom, nema zdravstveno osiguranje i često taj novac potroši na prevoz i pregled doktora. Općina i merhamet su im, kažu, par puta izlazili u susret, i na tome su zahvalni. Bilo je, nažalost, i datih obećanja koja nikada nisu ispunjena.

Unutrašnjost supe u kojoj žive bez frižidera i  kućanskih aparata

“Jednom su dolazili, obećali su mi kontejner. Međutim, i dan danas sam ovdje, praktično, na ulici. Dok odem doktoru, pokupujem lijekove, ne ostaje mi ništa. Za operaciju mi je potrebno 4.500 KM koje jednostavno nemam.”-dodaje naš sagovornik.

Za vrijeme poplava, 2014. godine, ni ovo mjesto nije ostalo pošteđeno. Štete su bile ogromne, a za ovu porodicu, ti su dani bili najgori.

“Sve je ovo bilo poplavljeno. Danima smo bili odsječeni od grada, nismo nigdje mogli ni otići, niti nam je ko mogao doći.  Ne znam ni sam kako smo se snašli i preživjeli”.-prisjeća se Mehmed.

Nekada se moglo živjeti od fizičkog rada, danas više ne

U razgovoru s Mehmedom, saznajem da je nekada imao dva konja i od svog poštenog fizičkog rada, mogao si je priuštiti lagodniji život.  Od tog, sada već davnog i sretnog života, kraj njihove straćare, ostala su samo zaprežna kola koja ih podsjećaju na neke bolje dane.

Žive u jako teškim uslovima u blizini deponije  smeća

“Imam 66 godina i nemam više kud. Nekada sam mogao živjeti od svog rada, danas više ne. Preživljavamo na osnovu onoga što nađemo na otpadu. Nekad od prodaje zaradimo 50 ili 150 KM i to nam je sve.”-poručuje Mehmed, te dodaje kako već sada strahuju od zimskog perioda kada je njihova svakodnevnica dodatno otežana zbog ogreva i kretanja.

Pored njih su smještene još dvije šupe u kojima niko ne živi, a par kilometara dalje nalazi se  prvo naseljeno mjesto.  Nemaju otvoren žiro račun za pomoć pa se nerjetko uzdaju u dobronamjernost ljudi koji žive nedaleko od njih. Najčešće ih posjećuje kćerka koja im pomaže koliko može, iako i ona živi u teškim uslovima.

Komentari

Prethodni članakRadnici Gredelj-Revoma očekuju početak proizvodnje
Naredni članakSelma Zukić: O zanatu učila od dede kazandžije