Nedavno zatalasa glavni tužilac TK Tomo Ljubić, pa da se vidi koliko država (vlast) ne vodi računa o tome da lukavački GIKIL već godinama neometano i sistematski truje stanovnike Lukavca, ali i Kantona, da je od januara 2017. bez okolišne dozvole, da nadležno Federalno ministarstvo za sve to ni da trepne, a sumnjivi vlasnici ovog još sumnjivijeg kompleksa – predstavljaju notorne tipove, kojima je neko dozvolio da da šta im na um padne

Piše Zlatko Dukić:

Za razliku od klasičnih latinoameričkih TV sapunica, u kojima se na više stotina epizoda razvuče priča, pa se ne zna ko je s kim, ko protiv koga, ko je koga rodio, a ko je koga oženio, pa napustio, priča o lukavačkom GIKIL-u je samo za naivne, bolje reći neizlječivo glupe, nalik sapunici.

Naprotiv, to je toliko opasna, toliko bezumna i od vlasti zapuštena prljava industrija, kakve nema nadaleko – a u Evropi ni slučajno, da pamet stane već pri samoj pomisli na to kako je GIKIL došao u ruke indijskih vlasnika i kako je, poslije krajnje sumnjive privatizacije, izostalo gotovo sve važno iz ugovora o privatizaciji, a najprije preuzeta obaveza za nova ekološka ulaganja.

Umjesto toga, GIKIL godinama neometano i nekažnjeno, blago rečeno, truje ljude. Manje blago rečeno, to tjera na pitanja ko je GIKIL-u uopšte dozvolio – i, pogotovo, po kojoj cijeni „male pažnje“ ili onoga „na kafu“ – da se ponaša tako bahato i siledžijski, da ignoriše zaštitu okoliša i, pogotovo, da od januara 2017., kada je mu je Federalno ministarstvo okoliša i turizma uskratilo okolišnu dozvolu, radi serbes, nesmetano, kao da je sve u najboljem redu?

Kada je, prije šest dana, isto ministarstvo opet uskratilo okolišnu dozvolu, pamet je ponovo stala. Jer, u normalnoj zemlji, od kakve je ova daleko dvije-tri svjetlosne godine, onog časa kada se uskrati dozvola – stavlja se ključ u fabričku bravu.

Kod nas to nije slučaj, nikad nije ni bio, jer je nadležno ministarstvo Federacije –bukvalno nezainteresovano za nepoštovanje svoje odluke.

Kada je u nedjelju, 12. avgusta, kantonalna tužiteljica, zadužena za istragu zbog nedavnog ekološkog zločina sa višednevnim  curenjem katrana i amonijačne vode iz GIKIL-a u Spreču, uz tri ozbiljno povrijeđena radnika i četiri otrovana vatrogasca, saopštila da je obaviještena o novom skandalu s ispuštanjem otrova u ovu rijeku Spreču, najmanje što se normalnom čovjeku desilo – jeste da ostane bez teksta.

I da se zapita ko stoji iza svega toga? Ko je taj ko je dopustio GIKIL-u da radi šta hoće i kako hoće, da ignoriše propise, da ne benda minstarske zabrane?

Sjedi li taj neko u nekom ministarstvu ili u vlasti na nivou Kantona, Federacije…? Pošto svaka riba od glave smrdi, a od repa se čisti, čini se da neki odgovori mogu da se nađu u nadležnom Federalnom ministarstvu.

Štošta od onoga što je ono preduzelo u vezi sa GIKIL-om nije, niti može biti jasno. Posebno u vezi s okolišnom dozvolom, čije novo nedobijanje logično znači upućivanje odgovarajućeg državnog organa u GIKIL i zabranu rada.

GIKIL-u, izgleda, znaju odgovore koje mi ne znamo. Da nije tako, zar bi se ponašali kako im se ćefne? Uz to što javnost prave blesavom, tvrdeći da je sve u redu i da nema opasnosti po ljude, oni poteužu demaši podatak  1.000 apsolni i o 4.000 (?!) porodica, koje bi, biva, ostale gladne, kad bi se GIKIL zatvorio.

Ova vrsta ublehe priliči kafa nsko-vašarskom, dakle posve prizemnom i primitivnom nivou rasprave. U civilizovanoj, demokratskoj i pravnoj državi, tako nešto se ne bi smjelo ni pomenuti. Jer, onaj ko bi to rekao, odmah bi bio upućen na specijalistički medicinski tretman. Za vlast umjesto ekspresnog zatvaranja sporne fabrike, od pet koliko ih ima GIKIL, niko ozbiljno da shvati opasnost od „atomske bombe“, kako je tužilac Ljubić, ne bez razloga, nazvao ono što nam otud prijeti. Ni nadležne federalne komisije, ni inspektori, niko od onih koji uredno primaju plate na državnim jaslama još se nije sjetio da ozbiljno porazgovara sa odgovorniam u GIKIL-u i da im ubrk skreše ono što im pripada.

Umjesto toga, sve se svelo na uzaludne, vrlo argumentovane reakcije lokalne opštinske vlasti u Lukavcu, na  upozorenja stručnjaka iz ove struke, na informacije medicinskih ustanova o broju oboljelih do raznih karcinoma u lukavačkoj opštini. Neće zbog toga, po svemu sudeći, glava zaboljeti ni federalnu ministricu, ni nadležne u Kantonu, ni  nekog trećeg. Pogotovo ne mjesec i po prije izbora, kada se svi – i oni koji su za to, a i oni koji su slučajno zalutali – začešljavaju za prolazak na izborima i za ulazak u vlast.

Pojednostavljeno kazano: Lukavac i Lukavčani, a bome i Tuzla i Tuzlaci, pa i žitelji cijelog TK, prepušteni su na milost i nemilost razbojniočkoj logici kapitalističkog-odnosa i profitnog interesa. Važno je da vlasnici GIKIL-a omaste brke, da napune džepove, a to što truju narod – to nije njihova  briga. Nažalost, ni briga države (vlasti), koja, dok nas GIKIL truje,“mudro“ miruje. I očekuje da je, takvu kakva je, cijenimo i volimo.

Komentari

Prethodni članakDanas počinje Art kamp Svatovac
Naredni članakDogovoreni pravci djelovanja sa Sindikatom radnika GIKIL-a