prof. dr Dženeta Omerdić
prof. dr Dženeta Omerdić

Dešavanja u vezi sa izborom predsjedavajućeg Općinskog vijeća Lukavac, kao i reakcije koje su uslijedile nakon toga ponukale su me da napišem par riječi na ovu temu. Naime, hronologija događaja je manje-više svima poznata, ali evo i kratkog rezimea: na posljednjim općinskim izborima, voljom građana za općinskog načelnika u Lukavcu izabran je Edin Delić (pripadnik kategorije “Ostalih”), te je odlukom većine u Općinskom vijeću Lukavac (čiji favorit nije “pobijedio” u utrci za načelnika) za predsjedavajućeg izabran gospodin Mehmed Suljić (također pripadnik kategorije “Ostalih”). Ova odluka Općinskog vijeća, izazvala je reakciju predstavnika opozicije, što je rezultiralo i reakcijama OHR-a, ali i davanjem mišljenja Federalnog ministarstva pravde.

Tekst napisala Prof. dr. Dženeta Omerdić, a isti prenosimo uz pismenu suglasnost autora.

Imajući u vidu mišljenja i stavove iznesene od strane pozicije, opozicije, OHR-a, spomenutog federalnog ministarstva, predstavnika političkih partija, odgovorno tvrdim da izbor predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg Općinskog vijeća Lukavac, nisu u skladu sa pravnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme izbora. A evo i zašto: članom 28. st. 1 i 2 Statuta općine Lukavac određeno je da: “Predsjedavajući Općinskog vijeća i Općinski načelnik ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda, odnosno iz reda ostalih”, ali da se prilikom predlaganja “izbora predsjedavajućeg i zamjenika predsjedavajućeg Općinskog vijeća” treba osigurati “ravnopravna zastupljenost konstitutivnih naroda i ostalih, te ravnopravnost spolova”. U konkretnom primjeru koji je predmet ove kratke analize, gender sensitive pristup očigledno predstavlja potpuno ireleventan „faktor“ o kojem se nužno treba voditi računa prilikom formiranja vlasti. Samo po sebi se nameće pitanje: Ima li ijedna vijećnica u predstavničkom organu općine Lukavac koja je dovoljno kompetentna da bude izabrana za zamjenicu ili čak za predsjedavajuću općinskog vijeća? Prema reakcijama i pozicije i opozicije vjerovatno da nema.

Sa druge strane, pozivanje na izuzetak od proporcionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda, temeljene na rezultatima popisa stanovništva iz 1991. godine, i pozivanje na rezultate posljednjeg popisa stanovništva u potpunosti se zanemaruje stvarna intencija ustavotvorca. Naime, u skladu sa odredbama Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (tzv. Dejtonski sporazum), čiji sastavni dio predstavlja i Ustav BiH (Aneks IV), najmjerodavniji popis stanovništva je onaj koji je izvršen 1991. godine i koji se treba primjenjivati sve dok se u potpunosti ne implementira Aneks VII (dio sporazuma koji se odnosi povratak izbjeglih i raseljenih lica). Ustav BiH sa aspekta državnog, javnog prava predstavlja akt najviše pravne snage u BiH i svi ostali akti trebaju biti u skladu sa njim. Tako barem kaže načelo ustavnosti. I sad ono ključno: Kada ćemo znati da je implementiran Aneks VII i kako ćemo znati da su izbjegla i raseljena lica vraćena u svoje prijeratne domove? Da li kada nam to predstavnici entiteta saopšte (onako ad hoc) ili, pak, trebamo čekati predstavnike postojećih etničkih zajednica u BiH? Ništa od navedenog. Odgovor treba tražiti u međunarodnom ugovornom pravu. Obaveze su izvršene onda kada to potvrde ugovorne strane (potpisnice sporazuma) i kada se na nedvosmislen način naglasi da je ostvaren cilj povodom kojeg je i zaključen ugovor (u našem slučaju aneks). Podsjećanja radi – tu potvrdu još uvijek čekamo.

Nadalje, zašto je bitan popis iz 1991. i zašto se ustavnim normama (kako državnim tako i entitetskim) primat daje ovom popisu? I tu je odgovor sasvim logičan – normirajući obavezu primjene popisa stanovništva iz 1991. do implementacije Aneksa VII i koristeći ga prilikom imenovanja i izbora članova državnih organa vlasti izbjegava se institucionaliziranje posljedica etničkog čišćenja do kojeg je došlo u periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu. Drugim riječima, daje se prilika da se donekle ublaže posljedice izazvane ratnim dešavanjima.

U tom “normativnom duhu” su i odredbe Ustava Federacije BiH kojima se naglašava da će “konstitutivni narodi i pripadnici ostalih biti proporcionalno zastupljeni u općinskim organima vlasti”, pri čemu će ta zastupljenost odražavati “popis stanovništva iz 1991. godine do potpune provedbe Aneksa VII u skladu sa članom XIII 1.11. ovog Ustava”. Naravno, u pravu postoje izuzeci. S tim u vezi, uslijedile su amandmanske izmjene pojedinih odredbi Ustava FBiH koje su za cilj trebale imati omogućavanje funkcionisanja općinskih organa vlasti, a ne “zaštita“ političkih opcija kojima je, u cilju realizacija kratkoročnih političkih ciljeva i  daljeg stvaranja “mita o tri odvojene sobe” odgovarala primjena rezultata posljednjeg popisa stanovništva. Korektnosti radi, bitno je naglasiti da je amandmanskim izmjenama normirano da “općinski načelnik i predsjedavajući općinskog vijeća u općinama višenacionalnog sastava ne mogu biti iz reda istog konstitutivnog naroda, odnosno iz reda ostalih, izuzev u onim općinama u kojima jedan konstitutivni narod čini više od 80% stanovnika prema posljednjem popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini” (član VI 3.(5) Ustava FBiH). Ovom amandmanskom izmjenom nastojale su se izbjeći eventualne blokade prilikom formiranja vlasti u onim jedinicama lokalne samouprave u kojima se u mnogome izmijenila etnička struktura stanovništva, te iz tih razloga nije moguće izvršiti imenovanje, odnosno izbor predstavnika svih bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda.

Međutim, naknadno učinjene izmjene kojima se rezultati popisa stanovništva iz 1991. “mijenjaju” rezultatima “posljednjeg” popisa, predstavnici političkih partija, zavisno od njihovih (dnevnih) interesa, u velikoj mjeri “obesmišljavaju” princip konstitutivnosti i načelo proporcionalnosti (i/ili pariteta) u Bosni i Hercegovini.

Nadalje, ukoliko se nastavi sa neopravdanim insistiranjem na primjeni rezultata posljednjeg popisa stanovništva,  princip zaštite konstitutivnih naroda i njegova dosljedna primjena bi mogli biti dovedeni u pitanje. „Zahvaljujući“ rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine (o kojima je i u stručnim i u nestručnim krugovima bilo oštre polemike, posebice u vezi s terminima poput etnički i nacionalno) multietničnost je za većinu općina (i gradova) u FBiH postala (ili će u dogledno vrijeme postati) apstraktan pojam. Pored Lukavca, proporcionalna zastupljenost konstitutivnih naroda i Ostalih upitna je, na primjer u: Bihaću, Bosanskoj Krupi, Bužimu, Cazinu, Ključu, Sanskom Mostu, Velikoj Kladuši, Domaljevac-Šamac, Orašju, Banovićima, Čeliću, Doboj-Istoku, Gračanici, Gradačcu, Kalesiji, Kladnju, Sapni, Srebreniku, Teočaku, Živinicama, Brezi, Kaknju, Maglaju, Doboj-Jugu, Tešnju, Usori, Visokom, Zavidovićima, Zenici, Goraždu i da ne nabrajamo više.

Insistirajući na izuzetku od pravila proporcionalne zastupljenosti konstitutivnosti naroda, slijedi institucionalna legalizacija etničkog čišćenja. I na scenu stupa tzv. majorizacija kojoj se nikada ne protivi većinska grupa – uvijek su protiv nje one grupe koje su u datoj sredini u manjini. Drugim riječima, šta ce se desiti kada većina postane manjina? Da li će i dalje primjena izuzetka biti povoljnija od dosljedne primjene principa konstitutivnosti naroda?

No, da se vratimo Općinskom vijeću Lukavac.  

Članovi Općinskog vijeća Lukavac, bez obzira kojoj političkoj opciji (ne)pripadaju odgovaraju za ustavnost i zakonitost svojih akata. Ravnopravnost spolova je demokratski princip koji se treba poštivati. A djelovanje lukavačkih vijećnika je posebno “pod lupom” obzirom da većina u općinskom vijeću nema “svog” načelnika, što prema logici stvari (teoriji i praksi) vodi svakodnevnoj blokadi procesa odlučivanja. To u konačnici šteti jedino i isključivo građanima općine Lukavac, bez obzira kojoj društvenoj grupi oni (ne)pripadaju.

Općim pravnim aktima koji su na snazi i općinsko vijeće i općinski načelnik imaju legitimitet koji su dobili od strane građana. I trebaju to cijeniti. Opravdati povjerenje svojih birača. Niti jedan od općinskih organa vlasti ne smije zapostavljati interes građana koji se ogleda u ubrzanom socijalnom i ekonomskom razvoju općine Lukavac. Gubljenje vremena, resursa i energije političkim “prepucavanjima” onemogućava organe jedinica lokalne samouprave da rješavaju pitanja koja građanima “život” znače. Općinsko vijeće nije i ne smije biti arena za stranačke političke borbe – treba da predstavlja arenu u kojoj se članovi nadmeću za projekte. Ukoliko se trend blokade nastavi, općina Lukavac će se pridružiti tzv. općinama-slučajevima čije (ne)djelovanje je suprotno principima sadržanim u Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi, a prema kojima je lokalna samouprava ključni faktor razvoja i jačanja Evrope. Stoga i općinski načelnik i općinsko vijeće, djelujući u službi građana, trebaju učiniti sve kako bi djelovali u ustavnim, zakonskim i podzakonskim normativnim okvirima. Život ne čeka. Koliko god predstavnici vlasti mislili drugačije.

Prof. dr Dženeta Omerdić

Komentari