Moja priča je, sigurno slična brojnim drugim pričama samohranih majki u Bosni i Hercegovini, državi u kojoj sam rođena i koju zaista volim, ali koja se pravi da ne vidi probleme kroz koje prolaze samohrane majke. Ovom pričom koju pišem danas, na Dan djeteta, želim da skrenem pažnju javnosti na djecu samohranih roditelja, posebno onih za koje drugi roditelj ne plaća čak ni onu mizernu alimentaciju.

Dragi moji Bosanci i Bosanke, da li znate da se naša država uopšte ne brine za samohrane roditelje!? Pokušat ću u najkraćim crtama da vam to dokažem istinitom pričom iz mog života.

Samohrana sam, nezaposlena, majka osmogodišnjeg sina. Nezaposlena sam jer u svojoj domovini, Bosni, jednostavno ne mogu da nađem posao. Razlozi zbog čega me odbijaju na konkursima su sljedeći:  Najčešći razlog je taj da sam sa 43 godine života prestara! Da, imam 43 godine i prestara sam. Pitam se da li  to znači da treba da mi se iskopa dva metra rupa u zemlji i da me se živu zakopa jer pobogu imam 43 godine!  Drugi najčešći razlog što me ne prime na poziciju na koju apliciram nastane kada mi kažu  da uz svoj CV dostavim fotografiju, uvijek ubrzo nakon što sve tako  pošaljem, u najkraćem mogućem roku, dobijem odbjenicu u kojoj piše da ne zadovoljavam uslove konkursa jer sam po mišljenju poslodavca, pregojazna da bih obavljala taj i taj posao. Pitam se da li to znači  da smo mi sa viškom kilograma toliki invalidi da ne možemo obavljati nikakav posao, uz to podvlačim da ne konkurišem na poslove manekenke, niti konkurišem na poslove u kojima je izričito naglašeno da je uslov za posao savršena tjelesna građa i iznadprosječna ljepota.

Opširnije čitajte na portalu TIP.ba

Komentari

Prethodni članakKo nas stalno truje: Kako je Lukavac postao mnogo zagađeniji od Pekinga?
Naredni članakUčenici posjetili preduzeće “Imel”, Lukavac