Piše: Zlatko Dukić

Iz bilo kog ugla da se posmatra, ocjenjuje ili analizira 2016. godina, odnos minusa i pluseva – ide u korist minusa, jer su sve teškoće i problemi, sa kojima smo ove godine kuburili, bili otporni na nemušte i jalove pokušaje političke i ekonomske stabilizacije, uspostavu čvrste, efikasne i pouzdane vlasti na svim nivoima i početka stvarnog reformisanja i ozdravljenja i države, i društva, i privrede i ekonomije, što je više nego dovoljno za oprez u očekivanju da 2017. bude stvarno bolja od prethodne.

Od pamtivijeka je u ljudskoj prirodi da čovjek bude optimista, da vjeruje u bolje sutra i da, i kad toga nije svjestan ili kad to sebi ne želi priznati, potcijeni ono što ne ide na ruku optimizmu i što je u svađi s njim. Ta tradicija ne izostaje ni ovog puta, kada se rastajemo do 2016. i s mnogo nade, očekivanja i neizvjesnosti čekamo ono što će biti 2017. i što bi nam mogla (i što će) donijeti. Besmisleno je i pogrešno, pri tome, podstrekavati lažni optimizam i bezrezervno (olako) vjerovati onome što nam se, ovih dana, obilno poručuje od nekih političkih likova, koji nastavljaju stari običaj i očekuju da više vjerujemo njihovim riječima, nego vlastitim  očima (i stomacima).

Ako krenemo redom, u oči padaju neki elementi za zaključak da je Tuzlanski kanton – a on nas, ovom prilikom, najviše zanima – ovu godinu predeverao sa važnim znakovima stabilizacije, ekonomskog davranisanja, političkog stabilizovanja i stvaranja izgleda za to da, nastavili se tako, i privredno ojača. Za razliku od prethodne garniture, aktuelna TK-vlast, ipak, odaje utisak postojanosti i nastojanja da, uz „peglanje“ svega lošeg što je naslijedila, učini i korake naprijed. Male, ali primjetne korake.d pamtivijeka je u ljudskoj prirodi da čovjek bude optimista, da vjeruje u bolje sutra i da, i kad toga nije svjestan ili kad to sebi ne želi priznati, potcijeni ono što ne ide na ruku optimizmu i što je u svađi s njim. Ta tradicija ne izostaje ni ovog puta, kada se rastajemo do 2016. i s mnogo nade, očekivanja i neizvjesnosti čekamo ono što će biti 2017. i što bi nam mogla (i što će) donijeti. Besmisleno je i pogrešno, pri tome, podstrekavati lažni optimizam i bezrezervno (olako) vjerovati onome što nam se, ovih dana, obilno poručuje od nekih političkih likova, koji nastavljaju stari običaj i očekuju da više vjerujemo njihovim riječima, nego vlastitim  očima (i stomacima).

Kad se, pak, ide uz vertikalu vlasti, stvari su i sumornije, a i slika mutnija. I na federalnom i na državnom nivou. Famozna Reformska agenda, kojom nas je „počastila“ 2015. godina, nije se osobito oplodila u 2016., bar kad je riječ o ekonomskoj i socijalnoj slici. Na državnom nivou je to gotovo preslikano, iako se nešto vedrine, makar teoretske, na tom mjestu javilo potkraj godine, kada smo od Evropske komisije dobili upitnik za sticanje uslova za dobijanje kandidatskog statusa člana Unije.

To jeste lijepa i ugodna vijest, ali i ništa više do toga. Jer, tek sada, u narednih šest mjeseci predstoji popunjavanje tog upitnika i vjerovanje u to da ćemo uspjeti zaraditi ulaznicu za kandidatski status. Iako to neće automatski biti ni stvarni početak rješavanja naših silnih glavobolja – one s velikim brojem nezaposlenih, s privredom koja tavori, sa sve većom zaduženošću i izrazitom ropsko-kolonijalnom zavisnošću od MMF-a i Svjetske banke, itd. – ipak je znak da se nešto postiglo.

U cjelini, međutim, optimizmu nema mjesta. Tačnije: vrlo su skromni, gotovo zanemrljivi opipljivi razlozi za to da se s vedrinom čeka ono što nam donosi 2017. Prije svega kad je riječ o atrofiranoj ekonomskoj slici i o prispjeću nekih obaveza, koje smo zaradili kreditnim zaduženjima kod MMF-a i Svjetske banke u proteklim godinama.

U jednom od analitičkih pogleda na 2016., koji je ovih dana objavljen, svima koji su skloni zatvarati oči pred stvarnom, surovom slikom naših prilika, oči su bešćutno otvorene. I to ovim podacima: od rata dosad, mi poslušno provodimo i bespogovorno plaćamo neoliberalnu šok-politiku MMF-a i Svjetske banke; uantoč tome, nema (naivno?) očekivanih rezultata, pa nam je – hajde da se ne lažemo! – privreda u rasulu, prave proizvodnje gotovo da nemamo, ali zato imamo najveću stopu nezaposlenosti u Evropi; prema podacima UN-a, imamo 700.000 ljudi koji žive ispod granice siromaštva, a svaki šesti stanovnik BiH gladuje; bruto-društveni proizvod po glavi stanovnika u 2016. se procjenjuje na 7.098 KM, po čemu smo, uz Albaniju, najsiromašniji u Evropi; za pet prošlih godina, prosječna plata je sa 827 porasla na 835 KM…

Beskrajna je kolona podataka, sličnih ovima, koji kazuju o sumornoj, ali i slici koja isključuje optimizam. Iako može da zvuči cinično, što ne znači da je pogrešno, jedna od rijetko dobrih stvari u 2016. godini, moglo bi biti to – da ona bude bolja od 2017. Jer, moglo bismo, procjenjuju stručnjaci, potonuti još dublje tako što nećemo biti u stanju da vratimo dugove, pa će uslijediti prinudna naplata kroz privatizaciju onoga što je još jedino dobro, a u vlasništvu je države – elektroprivrede, telekom-operatera, javnih komunalnih preduzeća.

Zato su i novinari, obavezni ne ulijevati lažne nade i biti realni, ostati „na zemlji“, uprkos ponesenosti prazničkim raspoloženjem i ljudskim običajem da se bude više optimista, nego što ima osnova za to. Pojednostavljeno rečeno: kako god da pogledamo 2016. godinu, minusa je u njoj bilo više nego pluseva, pošto su problemi bili otporni  na efikasnost i ono što su radili vlast i politika. Što je, nažalost, više nego dovoljno za oprez u vezi s očekivanjem da, samo zato što bismo mi to željeli, 2017. bude bolja do prethodne.

Piše: Zlatko Dukić

(tekst objavljen i u novinama “Glas TK”)

Komentari

Prethodni članakSDA demantovala načelnika Delića
Naredni članakPrvačići obradovani novogodišnjim paketićima