Zvone, zvone zvončići, baš sa tom euforičnom floskulom zveckaju teškim riječima lokalni politički lideri i sa njima rame uz rame sve to “podebljavaju” naslovnicama lokalni i regionalni portali kao predstavnici medija novog doba, pa tako, ne zaposlivši niti jedan od (par) kotačića, izgovaraju riječ rat kao da time žele dobar dan (tobože) – ne žele, žele da, ponovo, mi mladi ljudi izigravamo praljude u dvadeset i prvom vijeku. Baš kao što su to činili mladi ljudi kao i mi, samo prije dvadeset i jednu godinu. Oni nisu rekli, ali mi hoćemo – evo vam kurac!
Piše: Ivan Arambašić
No, krenimo redom, okrenimo egzorcistički glavu za 180 stepeni (pa tek onda povraćajmo po njima)… Dvadeset drugog septembra smo obilježili Evropski dan bez automobila, dan prije toga Medjunarodni dan mira, raširimo zenice malo više, tu je i minula Sedmica mira (16. – 21. septembar, Sanski most), pogledajmo još dalje, kretao se i Mirovni karavan gradovima BiH, prije toga Mirovna Farma je posijala sjemenke mira u sklopu Mirovnog kampa 2016.
Dakle, neko, negdje, nešto radi na izgradnji mira u Bosni i Hercegovini. Najmanje jedan mjesec dana 2016. godine je posvećen utabanavanju staza mira u našoj državi. Nemate pojma o ovome?!
Vjerovatno zato što ste u ovom periodu mogli čitati o (već pomenutom) ratu (u kući im bio), ali i o Karleušinim sisama, bivšim učesnicima Farme (ali ne i o učesnicima Mirovne farme), bilo je tu žutila na pretek i to ću reći bez detaljne analize njihovog sadržaja.
Ko je počeo rat ili ko treba da ga završi
Dok nas oni truju svojim huškačkim sadržajima i svojim planovima za našu (našu!) budućnost, mladi ljudi biju svoje ljute bitke i ličnim implozijama prelaze preko gubitaka svojih djedova, roditelja, braće i sestara, pa ipak u teškom vaganju izaberu put pomirenja, života i ljubavi ili u najmanju ruku poštovanja prema drugom i drugačijem.
Nemate pojma ni o ovome?! Čudno, jer biste trebali da budete informisani od medija.
Uzmimo u obzir da na karaktere javnosti i njihove percepcije stvarnosti itekako utiče svakodnevno medijsko bombardovanje. Političare kao primigeniuse sa kravatama ne vrijedi spominjati – mislite li da je Sefer Halilović u kontekst rata, zaokružio svoje mezimce Semira i Mirelu (ponesen duhom udarništva i proleterizma ili biološkim satom). Vjerovatno, neki drugi put, u snu, možda… Ne lažimo se, ni u snu!
Ko to zabranjuje mir?
Kada sam pisao o svim minulim aktivnostima vezanim za izgradnju mira i sve to spakovao u jednu toplu, protuotrov priču namjenjenu lokalnim portalima kao pozitivni tas na vaganju ove crnohronične situacije, dobri trgovac je malo ukrao po stereotipima vezanim za prodavce. Konkretno, obavijestivši dvadesetak lokalnih portala o dogadjajima izgradnje mira, kao odgovor sam dobio ništa. Ma niti srednji prst. Pisao sam o miru, ne o sisama, ne o plastici, ne o vanzemaljcima, uskrsnuću, ne o glogovim kolčevima i kurčevima i vampirima… Pisao sam o miru!
Niti jedan od istaknutih bosansko-hercegovačkih portala nije podržao ovo što rade mladi ljudi u državi Bosni i Hercegovini, niti jedan nije odgovorio na mail. Niti jedan nije podržao izgradnju mira svojim izvještavanjem (a dužnost im je…).
Pisao sam sarajevskom Klixu, banjalučkoj Buci (Buka je reagovala na moj drugi poziv za medije), tuzlanskom Tuzlanskom, Infobrckom za Brčko, dobojskom Dobojskom portalu, sarajevskom Media Centru, Avazu… Ovo su samo oni koji se ističu, tu je i čitav niz drugih koji nisu reagovali. Niko nije reagovao?
Najbolje je to opisao Ozren Kebo ispred Internewsa u mom istraživanju na temu Pomirenja naroda iz 2014. godine. “Sve što je novo, sve što je korisno, sve što je društveno ovdje ne može da zaživi. Možda je to i zato što ne postoji plodno tlo, ali mnogo više što to ne odgovara aktuelnim političkim garneturama, jer tamo gdje bi bilo pomirenja ne bi bilo njihove zagarantovane vlasti.” Potpuno jednostavno je to objasnio Kebo, a mediji i dalje, nakon dvije godine potvrdjuju status quo, njegovog izrečenog stava. “Ima jedan mali dio medija koji ciljano pogoršava stanje, dok ostali rade po inerciji, niti zavadjaju, niti mire (ovo drugo je već za osudu), a samim time je to plodno tlo za zavadjanje…”
Ček, ček po inerciji ili erekciji?
Mašti na volju
Teme koje se tiču izgradnje mira, dakle, nisu njihovo interesno polje, jer je očigledno da nisu uvažili priču koju sam im poslao. Idemo još dalje, mladi ljudi, srednjoškolci, studenti koji su odlučili da budu promjena koju svi želimo vidjeti, takodje, nisu interesno polje. Budućnost Bosne i Hercegovine, dakle, nije njihovo interesno polje. Serijsko pominjanje riječi rat, znači zanemarivanje yanga u kružnici dobra i zla, odnosno objektivnosti pri pisanju, u najmanju ruku (novinarsku). Dalje, zanemarivanje komunikacije u vidu nikakvog odgovora (i to je odgovor, itekakav) je posebna strana medalje, koja još dodaje čitavu dozu bahatosti najčitanijim portalima, koje oglašivači biraju za svoj markentiški prostor – plaćamo ih da bi nas obmanjivali. Nije li ista situacija i sa političarima?
Ako su zanemarili mene kao kolegu iz profesije, kako će to izgledati sa “običnim smrtnicima”, zaključite sami.
I ne, ovo nije nimalo subjektivno izrečen stav, naprotiv je vox populi. S druge strane, ako su pak njihovi lični interesi bilo subjektivni pa su zbog toga odbacili budućnost, mir i ljubav, onda je vrijeme da zajedno sa političarima odu u penziju (bez PIO-a, kao i mi) i prepuste posao mladim ljudima koji bi da zaljuljaju brod.
Nije to podrška miru, ali jeste definitivno (p)održavanje rata u stanju njegove hibernacije.
Komentari